Tim Clancy: 'Headshift'/ Promjene u glavama

Piše: Tim Clancy za Radiosarajevo.ba. 

Tim Clancy je konsultant za održivi razvoj, putopisac, te  društveni i ekološki aktivist. Živi u Bosni i Hercegovini od 1992, gdje je zasnovao porodicu. 

Moram se složiti sa Sabinom Ćudić da je neizbježno otvaranje pandorine kutije ne samo o finansiranju već i o menadžmentu kulturnih institucija Bosne i Hercegovine. To više ne treba odlagati.

Udaljit ću se od mog emotivnog mišljenja o trenutnom stanju stvari. Emocije nisu racionalne i rijetko kada nas vode do rješenja. Ono što me trenutno zanima jeste rješenje.

Siguran sam da nema mnogo muzeja u svijetu, posebno nacionalnih muzeja, koji se ne finansiraju iz neke vrste subvencije. Država mora stati iza finansiranja, pa makar u nekom obliku. Predstavljanje kulturnog i prirodnog nasljeđa Bosne i Hercegovine trebao bi biti jedan od glavnih ciljeva ove vlasti.

Ovo, pak, automatski ne lišava i sam menadžment muzeja njegovih zakonskih i moralnih obaveza da stvara efikasnu i dinamičnu instituciju. Muzeji su dom za umjetnost. Namjera im je da potaknu našu maštu. Oni su bastion ljudske kreativnosti. U tom smislu, mislim da mnoge domaće kulturne institucije danas ne žive u skladu sa savremenim standardima. 

Pronalaženje sredstava da se održi kvalitet i raznolikost nacionalnog muzeja ili bilo koje kulturne ustanove ne znači da treba prodati dušu vragu. Jednostavno, shvatimo to kao neminovnost. U svim velikim muzejima u kojima sam do sada bio, bilo to u New Yorku ili Cairu, zastupljen je bio i određeni nivo ukusnog i kreativnog komercijalizma. Muzeji su mjesta u kojima želimo provesti čitav dan. Ne idemo u njih zbog dvadesetominutne šetnje kroz hladne, sumorne i dosadne postavke koje se nisu promijenile od 1985. godine. U muzejima postoje mjesta u kojima se služe hrana i piće. Uvijek. Botanički vrt u Zemaljskom muzeju je idealno mjesto za decentan kafe. Na primjer, može se izgraditi staklenik koji bi omogućio ne samo razgledanje biljaka, već i atraktivno mjesto za kafu ili ručak u zimskom periodu.

Također, u nacionalnim muzejima obično se mogu kupiti brojne knjige, na svim svjetskim jezicima, o zemlji u kojoj se muzej nalazi ili mjestima koje treba vidjeti. Suveniri i ručno izrađeni predmeti koji se prodaju u muzejima, ne samo da podržavaju tradicionalne zanate, već i generišu značajna sredstva bilo za koncesionara ili za sam muzej.

Ono što često čujem od strane naših institucija je opravdanje zašto NE MOGU uraditi određene stvari. Rijetki se čine zainteresirani za rješavanje egzistencijalnih problema, s kojim se većina kulturnih institucija suočava. Umjesto toga, često čujemo apatične isprike o tome kako “zakon kaže da to ne možemo uraditi”.

Možda se onda zakon ili dva mogu i promijeniti. Ako sam muzej nije zainteresiran za maloprodajnu trgovinu – to je savršeno razumljivo. Pričajmo onda o koncesijama. Redovan mjesečni prihod od koncesije mogao bi pokriti i većinu računa, pa čak i da osigura ulaganja u zgradu ili obnovu kolekcija.

Impresivna kreativna industrija iz Sarajeva trebala bi dobiti svoj prostor i u muzeju. Ne postoji nikakav razlog zašto Zemaljski muzej ne postane forum za kreativne radionice, umjetničke sajmove ili lokacija za održavanje drugih umjetničkih dešavanja. Sa lokalnim stručnjacima u menadžmentu kulturnog nasljeđa poput Aide Kalendar, Aide Vezić, Dragane Broz i drugih, postoje ljudi koji mogu napraviti dugoročna, održiva rješenja za ekonomske probleme s kojima se kulturne institucije suočavaju i nastavljaju suočavati.

Najveća prepreka u ovom transformisanju se nalazi u samo jednom mjestu – našim glavama. Ako postoji volja, onda postoji i način.