Tijana Okić: Pisati ili piscoariti

„Duh palanke duh je zatvorenog, izolovanog društva, koje se ne razvija.
Stagnacija je osnova palanačkog duha.
Duh palanke inicijalno je suprotan filozofiji razvoja.”

Radomir Konstantinović, Filosofija palanke

Piše: Tijana Okić

Dok se narod naše male, učmale, nadajmo se jednom (opet!) multi-kulti zemljice pati u brobi na život ili smrt, u doslovnom smislu i  značenju, dok neslavno šuti i kopa po kontejnerima tražeći šta će pojesti taj dan, i misleći šta će jesti sutra, dok narodu političari neumoljivo, iskreno i (ne)konzistentno lažu uvjeravajući ga u istinitost svojih bahatih, ciničnih, podlih, mitomanskih i megalomanskih riječi i djela, iza kulisa borbe narod-vlast vodi se jedna sasvim druga. Ta druga po mnogočemu zaslužuje malo više pažnje iole upućenog i pažljivog promatrača/slušatelja.

Borba za zauzimanje pijedestala ili trona u bitci pisati ili piscoariti poprima neslućene razmjere i po svome karakteru postaje bitkom većom od one kod Waterlooa ili saga iz punskih ratova. Sve same veličine na slonovima, a ne želimo uvrijediti ni Hamilkara ni Hanibala.

U čemu se dakle točno ogleda borba koju ovdje nazivamo „pisati ili piscoariti“? Tko piše a tko piscoari?

Od mnoštvenosti sadržaja literature kojom smo zasuti, od mentalne onanije na koju smo (htjeli – ne htjeli) prisiljeni lakše je odlučiti o prvaku kategorije pisati negoli piscoariti. U kategoriji piscoarenja toliko je kandidata da je čovjeku iz naše male državice (a i šire) teško odlučiti o pobjedniku. Sve same veličine na slonovima. Redom samoproklamirani antifašisti, antišovinisti, antinacionalisti, antimačisti – od milja znani i zvani  kozmopolitski pluralisti. Od tog pluralizma čovjeka glava da zaboli. Od obilja ponuđene piscoarske literature i zapisa pametan insan ne zna šta bi prije izabrao a šta čitao (novaca svakako nema!) – piscoarenje je do te mjere postalo popularno da se pisanje skoro izgubilo, ali eto, time je pravim piscima učinjena divovska usluga i olakšan ulazak u krug odabranih. A ovaj naš  narod  sve viče, dajte nam piscoarce, dosta nam je više tih pisaca!

Piscoarci se brzo i lako čitaju, nisu teško shvatljivi, iz prostoga razloga jer suštinski nemaju  šta za reći. Piscoarci su devalvirali sve moguće moralne, etičke i ljudske  vrijednosti jer im  vrijednosti kao takve ne predstavljaju ništa –  oni su naime visoko moralni – sve same veličine na slonovima. Moralni su do te mjere da se, da ironija bude veća,  za sitan novac prodaju i odriču svega i svačega, najprije uvjerenja a onda i dostojanstva. Piscoarci tako danas pišu jedno a već sutra po potrebi drugo, jer njihove se vrijednosti mijenjanju prije nego se Zemlja jednom okrene oko svoje osi. Jeli pretjerano reći, brzinom svjetlosti? Piscoarci su kategorija  veličina na slonovima koja se munjevito uspela na društvenoj stratifikacijskoj ljestvici upravo zato što su bili dosljedni laži i zločinima pisane riječi. I tu nitko nije izuzet-  ni desni, ni lijevi, ni novinari, ni novinarčići, ni akademske elite, ni književnici, ni pjesnici, ni glazbenici tekstopisci, ni oni koji su piscoarsku riječ na bilo koji način javno obznanili ili se piscoarski prodali.

Ovdje se neću truditi pobrojati piscoarce jer za taj popis teško da bi bio dostatan jedan masivniji svezak.

Želim progovoriti o njihovom gnusnom zločinu i podlom pokušaju da se prikažu piscima. Oni u jednom fantomskom pokušaju zamjene  teza žele sebe prikazati kao dežurne dušebrižnike naroda i narodnosti, kao prave, velike, jedine i najveće  borce za istinu (istine! op.a.). Plaćenu, naravno. Piscoarci su u načelu plaćeni ideolozi, vođeni prije svega bolesnom željom da postanu okrunjeni kraljevi laži i obmana, poznati ljudi od karaktera, ljubitelji morala i etike, koji sve ljudske vrijednosti  prema zadatku koje im njihovi nikad viđeni i fantomski kapitalisti zadaju za domaću zadaću po potrebi ubijaju i božanski moćno ponovno uskrsavaju.

Piscoarci nastupaju iz pozicije viših, da ne kažemo (ah, ah) božanskih sfera i prikazuju sebe kao davatelje odgovora na vječita mitomanska pitanja, oni rješenja sipaju kao asove iz rukava, a da se u bitnome u svojim umotvorinama nisu makli dalje od, uzdama  amorala (ne)dopuštene milimetraže. Njihova  literatura i zapisi su  zlom i neznanjem  zagađeni kao što je zagađen zrak iznad Zenice (ili Sarajeva, for that matter!), i sve to baš poput zeničkog zraka širi metastaze,  bolesti i „pomračenja uma“ nad sve one koji piscoarske umotvorine konzumiraju.  A takvih je većina!

Oni ne žele biti pisci, iz sasvim očitog razloga- kao pisci bi mogli biti i gladni, biti dio tog, zaboga naroda! A piscem se teško i postaje, misle oni, pa bolje da uzmemo ponuđeno, jer vremena se nema. Vrijeme je, rečeno im je, novac! Te veličine ne mogu sići sa svojih slonova, jer silazak među narod, gladan kruha i željan radnih mjesta, njihovim veličinama nikako ne priliči. Ta neće oni sada (najzad!) kopati po tim kontejnerima, narod 'ko šiša, jer oni jašu slonove a narodu se prodaju kao slavni borci za slobodu narodne  misli, riječi i djela! Sa slonova, dakako.

Poraće naše male, učmale, nadajmo se jednom (opet!) multi-kulti zemljice toliko je zagađeno piscoarskom literaturom i njome sukladnom praksom da je sasvim opravdano postaviti pitanje koliko će vremena trebati da se posljedice piscoarenja barem ublaže? A kamoli uklone! I da li je to uopće moguće? Gajimo li iluzorna očekivanja o nekom budućem trijumfu pisanja nad piscoarenjem? Kulture nad nekulturom? Pijeteta nad senzacionalizmom? Čovjeka nad etnijom, nacijom?

Geroge Orwell na jednom mjestu kaže: „Vjerojatno se s punim pravom može reći da je rat postavši trajnim, prestao postojati”, mi bismo preslikano mogli reći; pisanje, time što se pretvorilo u piscoarenje, prestalo je postojati, uz čast onima časti dostojnima. O posljedicama ove situacije dalo bi se, naravno,  još raspravljati, ali bi ih valjalo nekako i  imenovati,  a u moru post-ratnih post-izama kako imenovati smrt bh. apsurda? Jer smrt apsurda jeste upravo pretvorba i privatizacija pisanja u piscoarenje.