Tijana Ljuboje: Problem neujednačene sudske prakse

Ujednačena sudska praksa podrazumijeva jednako postupanje različitih sudova u predmetima iste ili slične pravne kvalifikacije. Sudska praksa, kao izvor prava, ima različitu ulogu u zavisnosti od činjenice da li država pripada anglosaksonskom ili kontinentalnom pravnom sistemu.

Piše: Tijana Ljuboje, Mladi za pravdu

U kontinetalnom pravnom sistemu, kome pripada i Bosna i Hercegovina, sudska praksa nije neposredan izvor prava, ali pošto sudovi primjenjuju pozitivno pravo i svojim odlukama daju upustva za praktičnu primjenu važećih propisa, predstavlja bitan faktor u tumačenju pojedinih zakonskih odredbi, popunjavanju pravnih praznina i uspostavljanju vladavine prava. Jedna od obaveza koju je BiH preuzela potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između evropskih zajednica i njihovih država članica i BiH je da osigura ujednačenu primjenu zakona na cjelokupnoj državnoj teritoriji i pravnu sigurnost, što je sastavni element principa vladavine prava.

U trenutku kada ujenačavanje sudske prakse za BiH, posebno u predmetima ratnih zločina, predstavlja preduslov za dalji put ka evropskim integracijama, očekuje se i izricanje presude Evropskog suda za ljudska prava po apelaciji Abduladhima Maktoufa protiv BiH, što ovom pitanju daje još veću ulogu i značaj.

Nadležnost za suđenje ratnih zločina

Nadležnost za suđenje krivičnih djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom propisana je Krivičnim zakonom BiH  koji je stupio na snagu 1. marta 2003, kojim su ova krivična djela stavljena u nadležnosti Suda BiH.

Serijal tekstova na temu ujednačavanja sudske prakse i harmonizacije entitetskih krivičnih zakona dio je programa Inicijative mladih za ljudska prava u BiH i Centra za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu „Mladi za pravdu“, podržanog od strane USAID Projekta razvoja sektora pravosuđa II i Mreže pravde. Stavovi izneseni u ovim tekstovima ne odražavaju stavove USAID-a ili Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

U skladu sa članom 449. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, sve predmete iz nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine primljene u rad do navedenog datuma, uključujući i predmete ratnih zločina, dovršiće ti sudovi ukoliko je u tim predmetima optužnica potvrđena, odnosno stupila na pravnu snagu. Predmete u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu, odnosno potvrđena, dovršiće takođe mjesno nadležni sudovi, osim ako Sud BiH po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka ili branitelja, odluči da preuzme takav predmet, a uzimajući u obzir težinu krivičnog djela, svojstva počinioca i ostale okolnosti važne za ocjenu složenosti predmeta.

Dakle, u BiH se suđenja za ratne zločine odvijaju na državnom i na entitetskom nivou, zbog čega se javio problem tumačenja vremenskog važenja zakona, neujednačenosti sudske prakse i nejednakosti počinilaca krivičnih djela pred zakonom. Entitetski sudovi primjenjuju zakon koji je važio u vrijeme oružanih sukoba i izvršenja krivičnih dijela - preuzeti Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), a Sud BiH primjenjujući odredbu člana 4–a Zakona o izmjenama i dopunama KZ BiH , u najvećem broju slučajeva, sudi po KZBiH. Pored ova dva zakona, u pojedinim slučajevima, sudovi u Federaciji Bosne i Hercegovine su primijenili Krivični zakon FBiH iz 1998. godine, što za posljedicu ima da se za djela iste pravne kvalifikacije presude donose na osnovu tri različita zakona. Ovi zakoni se ne razlikuju samo po visini propisane kazne, već i u sadržinskom smislu, pa tako samo Krivični zakon BiH sadrži norme o zločinima protiv čovječnosti i isključuje „naređenje pretpostavljenog“ kao odbranu.

Prema ranijoj definiciji načela zakonitosti, u članu 3. KZ SFRJ, osobi ne bi mogla biti izrečena kazna, ako u vrijeme izvršenje djelo zakonom nije bilo određeno kao krivično. Donošenjem novog zakona koji propisuje nove oblike krivičnog djela ratnih zločina i novi oblik krivične odgovornosti (zločini protiv čovječnosti i zapovjedna odgovornost) koji su poznati u međunarodnom pravu, ali do tada nisu bili predviđeni domaćim zakonom, bilo je nužno prilagoditi i definiciju načela zakonitosti, kako bi bila omogućena primjena KZ BiH u predmetima raznih zločina.

Tako je novoj definiciji načela zakonitosti, pored dijela o određenosti djela krivičnim zakonom, dodat i dio o postojanju djela u međunarodnom pravu, što prema tumačenju Suda BiH omogućava primjenu KZ BiH u navedenim slučajevima. Međutim, mogućnost primjene ne znači i njenu nužnost. Tako je Kantonalni sud u Mostaru prilikom donošenja oslobađajuće presude u premetu „Čupina i drugi“  zaključio da u radnjama optuženih lica nisu stečeni elementi krivičnog djela Ratni zločini protiv ratnih zaroboljenika iz člana 144. KZ SFRJ. Međutim, stav je pojedinih teoretičara da bi, da je djelo kvalifikovano po KZ BiH, postojao osnov za donošenje osuđujuće presude. Ovaj slučaj je jasan pokazatelj u kojoj mjeri postojanje različitih zakona utiče na nejednakost pojedinca pred sudom i nesigurnost pravnog sistema.

Sukcesija zakona – primjena blažeg zakona

Najveći problem primjene tri različita zakona nastaje u pogledu pitanja sukcesije zakona i primjene blažeg zakona za učinioca krivičnog djela. Primjenom načela konkretnosti nedopušteno je teoretsko upoređivanje starog i novog zakona i donošenje generalnih zaključaka, nego se u svakom pojedinačnom slučaju cijeni koji je zakon blaži za učinioca. Potpisivanjem Opšteg okvirnog sporazuma za mir 1995. godine, u pravni poredak BiH je inkorporisana EKLJP sa svojim Protokolima, među kojima je i Protokol broj 6 koji govori o zabrani smrtne kazne. Do stupanja na snagu entiteskih krivičnih zakona, u FBiH - 1998. i u RS - 2000. godine, važio je preuzeti zakon KZ SFRJ u kojem je bila predviđena smrtna kazna.

Vrhovni sud FBiH i Vrhovni sud RS zauzeli su stav da je potpisivanjem Dejtonskog sporazuma prestala mogućnost izricanja smrtske kazne i da je do donošenja entiteskih zakona najblaži zakon bio KZ SFRJ, bez smrtne kazne, kao međuzakon. U skladu s tim, najveća kazna koja se u entitetima mogla izreći do stupanja na snagu novih zakona, je 15 odnosno 20 godina. Međutim, problem neujednačenosti izrečenih kazni nastavio je postojati i donošenjem entitetskih krivičnih zakona. Prema informacija dostupnim u publikaciji „Na putu ka usklađenoj provedbi važećega zakona u predmetima ratnih zločina pred sudovima u Bosni i Hercegovini” , od stupanja na snagu Krivičnog zakona BiH, Sud Bosne i Hercegovine je dvanaest osoba oglasio krivima za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti i izrekao kazne zatvora u prosječnom trajanju od 17 godina. U istom periodu, sudovi u entitetima i Distriktu Brčko oglasili su 47 osoba krivima za ratne zločine i izrekli prosječnu kaznu zatvora u trajanju od devet. Može se zaključiti da Sud BiH izriče gotovo dvostruko duže kazne nego sudovi u entitetima. Ovako izražena neujednačenost oko pitanja od iznimnog značaj za BiH vodi ka nestabilnom i nefunkcionalnom pravnom sistemu i rušenju osnovnih postulata demokratskog sistema.

Slučaj Maktouf

Primjena blažeg zakona bila je predmet apelacije Abduladhima Maktoufa Ustavnom sudu BiH,  kojeg je Žalbeni odjel Suda BiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet godina za počinjeni ratni zločin protiv civilnoga stanovništva iz članka 173. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. U apelaciji Ustavnom sudu Maktouf je tvrdio da Sud BiH nije smio vršiti retroaktivnu primjenu KZ BiH i da je postupak trebao biti vođen na osnovu KZ SFRJ.

U obrazloženju svoje odluke u predmetu „Maktouf“  Ustavni sud BiH naveo je da retroaktivna primjena KZ BiH ne predstavlja povredu člana 7 (1) Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, kojim se propisuje načelo zakonitosti i primjene blažeg zakona, što je za Maktoufa predstavljalo osnov za apelaciju Evropskom sudu za ljudska prava. Na osnovu presude Ustavnog suda BiH u premetu „Maktouf” zaključeno je da Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda propisuje zabranu izricanja teže kazne, ali ne utvrđuje obaveznu primjenu blažeg zakona u odnosu na kaznu koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

Praksa Evropskog suda za ljudska prava omogućava retroaktivnu primjenu zakona ukoliko su ispunjena dva kumulativna elementa: predvidivost i dostupnost krivičnog zakona. Tumačenja nastala na osnovu presude „Maktouf“ kažu da je počiniocima krivičnih djela moralo biti poznato da su djela ratnih zločina inkriminisana u međunarodnom pravu i da su morali predvidjeti njihovo krivično gonjenje i izricanje kazni s obzirom na težinu djela. Sa druge strane, stav je odbrane da retroaktivna primjena zakona u ovom krivičnom predmetu predstavlja postupanje na štetu optuženog. Stav je objašnjen činjenicom da je stari zakon predviđao kaznu do 15 godina zatvora i smrtnu kaznu, dok KZ BiH predviđa kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju do 45 godina. Odbrana smatra da je ukidanjem smrtne kazne KZ SFRJ postao blaži zakon, s obzirom da KZ BiH predviđa trostruko veću kaznu zatvora.

Dok se čeka donošenje presude Evropskog suda za ljudska prava po apelaciji Maktouf protiv BiH, pitanje neujednačenosti sudske prakse u predmetima ratnih zločina u BiH nikada nije privlačilo više pažnje. Ukoliko presuda bude u korist Maktoufa, u pitanje bi bile dovedene gotovo sve presude Suda BiH u predmetima ratnih zločina, što bi za BiH moglo imati puno veće implikacije od slučaja „Sejdić i Finci protiv BiH“. Sa druge strane, ukoliko bi ESLJP apelaciju presudio u korist BiH, konačno bi se stvorila čvrsta osnova koja bi omogućila ujednačenu sudsku praksu, sistem koji garantuje najviši stepen prava i sloboda, kao i ravnopravnost svih pojedinaca.