Svi naši dodici

Ono što se u utorak dešavalo na ulicama Banje Luke jeste posljednjih godina najgora zabilježena demonstracija sile prema građanima, opoziciji, novinarima, svima kojih se bešćutni režim boji u strahu od gubitka vlasti.

Piše: Faruk Vele

Imali smo priliku svjedočiti scenama kakve se mogu vidjeti u, recimo, brutalnim Putinovim obračunima s neistomišljenicima. Onima koje je na odličan način dočarala ruska novinarka Mashe Gessen u svojoj knjizi "Čovjek bez lica".

Slučaj "Memić"

Prosto je neshvatljivo do kojih granica monstruoznosti su vlasti u RS-u spremne ići da bi jedan notorni zločin najprije prikazali samoubistvom, kasnije nesumnjivo zataškavali ubistvo, da bi, na koncu, hapsili sve one koji traže istinu o zločincima, uključujući i roditelje žrtve!

Ali, nemojmo se zavaravati!

Ono što smo prekjučer vidjeli u Banjoj Luci samo je slika i prilika odlučnosti svih onih koji imaju vlast u BiH, bez obzira na kojoj razini, da je čuvaju po bilo koju cijenu, uključujući i spremnost na premlaćivanja, hapšenja, podmetanja, manipulacije, spinove... Naravno, i zataškavanje ubistava naše djece i drugih zločina u ovom društvu. Posebno ako su u zločine upleteni oni bliski njihovim krugovima i porodicama.

Dobro je primijetio kolega Dragan Bursać, Dodikov režim sveti se Davoru Dragićeviću jer mu je uspio "skinuti" 10 posto glasova, kako se više niko ne bi usudio propitivati njegovu snagu.

A to je nešto što će, nemojmo sumnjati, itekako razumjeti Dodikova (sa)braća u sistemu bilo gdje u državi.

Međutim, za razliku od Dodika, režim u Sarajevu, Mostaru i drugdje izvan bh. entiteta RS, kao i njegove sluge, mnogo su podmukliji, licemjerniji, skriveniji. Štaviše, akteri su često zaogrnuti oreolom pobožnjaka-manipulatora...

Njihove metode obračuna s neistomišljenicima nisu tako otvorene, ali su jednako brutalne, efikasne i često beskompromisne. Nije zato slučajno toliko neriješenih ubistava u glavnom gradu BiH od rata naovamo, zar ne?

Jednako kao i u bh. entitetu RS i ovdje targetiraju ljude koji misle svojom glavom, one koji mogu okupiti narod, one rijetke koji su spremni na rizik da govore kako nas, zapravo, vode u propast. I, naravno, nepoželjne novinare, svugdje drage mete.

Najogledniji primjer, što se Sarajeva tiče, jeste slučaj rahmetli Dženana Memića. Njegov otac Muriz se, uz muk hiljada nas u Sarajevu i BiH, već treću godinu bori za istinu i pravdu o ubistvu njegovog voljenog sina. Često potpuno sam.

Brojne nepravde

Ali taj slučaj nije jedini.

More suza zbog nepravdi prolile su i porodice stradale Have Dovadžije, Edite Malkoč i Selme Agić, Jelene Opričić... I nepravde je svakim danom sve više, a slučaj "Memić" je, ipak, eklatantan. On demaskira sve segmente vlasti, i izvršnu i zakonodavnu i sudsku, u nastojanjima da, koristeći sve atome svoje snage, prikriju strašnu istinu. Do posljednjeg čovjeka!

Zaboravili smo. Nisu li i Muriz i njegova kćerka Arijana dobivali optužnice, bili perfidno maltretirani, kažnjavani, pozivani na informativne razgovore, praktično privođeni, baš kao prekjučer Davor i Suzana, roditelji ubijenog Davida?  

Nisu li i njih skoro proglašavali ludima i politički izmanipuliranim? Zar nisu i u glavnom gradu privođeni i saslušavani novinari koji su pisali o ovom predmetu, neopisivoj sramoti?

I u Sarajevu možete vidjeti kako oni koji de facto vladaju daju javnu podršku Murizu Memiću, baš onako je danas Dodik podržao demonstracije u Banjoj Luci!?

Naravno, Sarajevo o tome šuti!

Jesmo li licemjeri kada se zgražavamo nad Banjom Lukom, a mudro šutimo o zločinu na Ilidži?

Zato vlast i njezini instrumenti i podražavatelji, ma ko bili, koji sebi mogu dozvoliti da godinama toleriraju podmuklo ubistvo u Velikoj aleji, u srcu Bosne, jeste zločinačka i krajnje opasna za ovaj narod.

Kada upućujemo prst prema Banjoj Luci trebamo znati da i ovdje, baš kao i među Dodikovim kerberima, ima mnogo onih koji bi bili spremni udariti na svakoga da bi očuvali svoje kumire i interese.

Zastrašujuće je i šokantno čitati i slušati sramne komentare kako se Sarajevo tobože diglo na noge zbog „vojnika agresorske vojske“, a neće, navodno, zbog nekih drugih slučajeva eklatantnih kršenja prava i nepravdi dilje zemlje.

Prikrivanje kukavičluka

Isti pri tome, s jasnim umišljajem i podmuklim ciljem, zaboravljaju da je baš u herojskom Sarajevu ubijeno dijete pripadnika Armije RBiH pa gotovo cijeli Šeher mudro šuti, prikrivajući svoj kukavičluk, dok politički i duhovni prvaci puze pred skutima moćnika krvavih do lakata.

Je su li Davor i Muriz prije svega ljudi, uplakani očevi kojima su zločinci ubili djecu, pa sve ostalo? Nisu li gore spomenuti komentari identični onima na RTRS-u u kojem se „dokazuje“ da je Davoru Dragičeviću dao podršku „ubica srpske djece“, komandant Samir Sadiković?

Nije li to isti  dodikovski virus stigao i u Šeher ili smo samo licemjeri?

Kakvo smo to društvo dok u stilu notornog „velikog brata“ pratimo kako Muriz Memić sam obija po ulicama i institucijama tražeći istinu i pravdu? Ili dok ćutke prihvatamo da imamu  iz Hrasnice Asadu ef. Foči, veoma opasni ljudi poručiše da će ga zakopati 100 metara pod zemljom zbog slučaja „Memić“!

Gdje je ona kur'anska: "Ko ubije jednog čovjeka..."!?

Nismo li svi mi, da se poslužimo Mešinim Ahmedom Nurudinom, nebrojeno puta ubijeni, braćo moja ubijena?

Dok se zgražavamo nad nedjelom tiranina Milorada Dodika, vrijeme je da se upitamo ko su i među nama oni koji su spremni kreirati atmosferu gdje bez kazne može proći zločin nad jednim nedužnim mladićem i u kojem se često i sa najistaknutijih mjesta, pa čak i iz vjerskih zajednica, poziva na linč novinara, opozicionara, neistomišljenika...

Nije li to ista slika svijeta koju upravo godinama kreira Milorad Dodik, a nad kojom se, kao, danas šokiramo?

Hoćemo li ostati licemjeri ili, ne daj Bože, munafici? Odgovor neka da svako za sebe.