Suptilna teškoća bosanskog feminizma

Nekadašnja voditeljica regionalnog ureda za jugoistočnu Evropu Fondacije Heinrich Böll, Azra Džajić-Weber, u knjizi Žene u BiH/Dolje ti rijeka, dolje ti je pruga, projektu Goethe Instituta (Buybook, 2011), bavi se poslijeratnom Bosnom i Hercegovinom, položajem žena i ženskim pitanjem u toj tranzicijskoj stvarnosti.

Surova poslijeratna zbilja

„Početkom  1999. godine, stižem u Sarajevo kao direktorica regionalnog ureda Fondacije Heinrich Böll za jugoistočnu Evropu. Kao Njemica bosanskoga porijekla našla sam se ponovo u gradu svoga djetinjstva.

Fondacija Heinrich Böll je jedna od većih njemačkih političkih fondacija, bliska stranci Zelenih, a njezin rad je usmjeren prema osnovnim političkim vrijednostima, kao što su demokratija, solidarnost, nenasilje, zaštita okoline i održivi razvoj. Glavni joj je cilj unapređenje i podrška demokratskim procesima, unutar kojega osobitu pažnju posvećuje društveno-političkom angažmanu građana/ki i razumijevanju među narodima i kulturama. Stoga je jedno od težišta njezina interesa i rada, u području demokratizacije, ravnopravnost spolova. Zadatak mi je bio uspostava regionalnog ureda te razvoj i podrška aktivnostima u tim društvenim poljima u zemljama regije.

Azra Džajić-Weber (1960, Konjic), studirala je i doktorirala na germanistici i slavistici na Univerzitetu u Göttingenu (Njemačka). Niz godina je radila kao prevoditeljica za južnoslavenske jezike i predavala je kao docentica na univerzitetima u Leipzigu i Göttingenu. Od 1999. do 2005. godine Azra Džajić-Weber je vodila regionalni ured za jugoistočnu Evropu Fondacije Heinrich Böll sa sjedištem u Sarajevu. Težišta njezinog rada u tom periodu su bila podrška demokratizaciji, gender i održivi razvoj. Od 2006. do 2009. godine bila je voditeljica odjeljenja za jugoistočnu Evropu, Rusiju i Kavkaz u centralnom uredu Fondacije Heinrich Böll u Berlinu. Radi kao konsultantica za razvojnu politiku, interkulturna pitanja te savjetovanje za jugoistočnu Evropu. Živi u Berlinu.

Bosna i Hercegovina je u razdoblju neposredno poslije rata preživljavala trostruku tranziciju, koja ni dan-danas nije završena. Prva je, nagla socio--ekonomska tranzicija iz jugoslovenskog tipa socijalizma u tržišnu ekonomiju, druga se odnosi na prijelaz političkoga sistema od autoritarnoga ka formalno demokratskom uređenju društva, te treća koja označava tranziciju iz ratnoga stanja u poslijeratnu zbilju. Te društvene procese prate konzervativni sistemi vrijednosti i novo uspostavljanje kolektivnih etničkih identiteta.

Ti višeslojni društveni procesi imali su teške posljedice, između ostaloga i na ravnopravnost među spolovima. Iako se u to vrijeme moglo pomisliti da isto važi i za sve ostale zemlje postjugoslovenskoga prostora, taj je negativan utjecaj ipak bio neuporedivo veći u Bosni i Hercegovini. Prije svega, zbog osobite težine rata i ratnih razaranja.

Žene u poslijeratnoj BiH

Kao i prije, i tijekom rata žene su nastavile biti glavni oslonac u obitelji, dok istovremeno ostaju i dalje reducirane samo na tu funkciju. Dok su muškarci često bili pomaknuti ili izbačeni iz tradicionalne uloge oca, muža i hranitelja gubitkom radnoga mjesta ili/i traumatizacijom kroz ratna zbivanja, žene su bile prinuđene ispunjavati i ovaj prostor.

Poslije rata, žene u Bosni i Hercegovini su, upravo u onim područjima u kojima su u socijalizmu dobile najviše prava, u kojima su iskusile najveći napredak ka ravnopravnosti među spolovima, u socio-ekonomskoj sferi, doživjele kroz rat najveće nazadovanje. Prije svega, krajem Drugog svjetskog rata, žene dobivaju pravo glasa, proklamirana je ravnopravnost u sferi rada i zapošljavanja, osigurano je na institucionalnoj razini spajanje obiteljskoga i profesionalnoga života, prava koja su, slično kao i u drugim socijalističkim državama, bila u to doba znatno više realizirana nego u zapadnim zemljama.

Međutim, upravo su ratna destrukcija privrede te poslijeratna masovna nezaposlenost najviše pogodile žene, te ih i tim putem vratile u tradicionalnu društvenu ulogu, svedenu na obitelj i kuću. U tom kontekstu, dobrim dijelom je uništen i onaj standard koji je bio postignut u socijalističkom periodu, a tiče se rješavanja tradicionalnog problema neobrazovanosti žena. Uz to, budući da je proces nasilne etnizacije puno dublje utjecao na bosanskohercegovačko društvo, to je i proces retradicionalizacije i repatrijarhalizacije unutar novih etničkih zajednica bio snažniji, to jest, reafirmirane su tradicionalne predstave o obitelji te o odnosima među spolovima.

Konačno, u političkoj transformaciji u prvoj polovini 90-tih godina, žene su potisnute na margine političkoga života i time su najvećim dijelom izgubile mogućnost uspona na vodeće pozicije u društvu, osobito u politici i ekonomiji, a koje su imale makar i ograničeno u prethodnom sistemu.“

Feminizam u poslijeratnoj BiH

Budući da feminizam i demokratija spadaju u elementarni dio profila Fondacije Heinrich Böll, pristupi problemu izgradnje civilnog društva bili su determinisani upravo kroz prizmu odnosa među spolovima u društvu. Međutim, kakvo je iskustvo Džajić –Weber tih godina stekla u BiH?

„Osnovne karakteristike rada ženskih organizacija toga vremena su obilježene dominantno humanitarnim i socijalnim radom: pomoć i rad sa traumatiziranim ženama, žrtvama silovanja u ratu, izbjeglicama i prognanicima/cama. Na prvi pogled, iz zapadne perspektive promatranja ne bi se moglo govoriti o feminizmu, odnosno o feminističkim organizacijama. Međutim, taj sektor rada ženskih organizacija predstavljao je važnu borbu za prava žena u bosanskohercegovačkom društvu. To se odnosilo, kako na pomoć ženama koje su bile žrtve masovnog silovanja u ratu te na aktivnosti za postizanje statusa žena kao žrtava rata, tako i na borbu za povratak prognanih i izbjeglih žena te omogućavanja povrata njihove imovine i sl.

Rad sa silovanim ženama značio je bitno probijanje tabu teme, koja je bila određena etabliranim ulogama spolova. Time su ženske organizacije svojim aktivizmom zapravo radile u pravcu promjena etabliranih društvenih rodnih odnosa, bez obzira da li su toga bile uvijek svjesne, odnosno da li bi neko iz zapadne vizure to prepoznao kao gender aktivizam ili ne.

Nepostojanje feminističkih organizacija

U toj socijalno-egzistencijalnoj borbi nije bilo mnogo prostora za feminističke i/ili rodne teme. Tako, u neposrednim poslijeratnim godinama, sve do kraja 90-tih, nisu postojale, uz pojedine iznimke, feminističke organizacije ili organizacije koje se eksplicitno politički bave temama vezanim za rod.

Nažalost, čak i među onim iznimkama, ženama aktivnim i prisutnim u političkom i javnom životu, često nije postojao interes za bavljenjem rodnom tematikom. Etno-konfesionalne podjele su i unutar velikoga dijela ženskog stanovništva nametnule primat etničke svijesti i tradicionalnih svjetonazora nasuprot ravnopravnosti. Posljedice ovoga su instrumentalizacija žene kao idealne majke, supruge, čuvarice kuće, a sve po modelu apsolutne poslušnosti.

 „Ja sam feminist“

Koliko je rad na prihvatanju rodne tematike u tom društvu predstavljao izazov može ilustrirati jedna anegdota iz moga rada: jednom prilikom, dok sam dogovarala rad na projektima koji bi podržavali žene u medijima, čula sam u kratkom roku više jezičkih primjera nesavršene retorike “feminističkog” diskursa u Bosni i Hercegovini. Kada mi je voditeljica jedne organizacije, ponosno se predstavljajući “ja sam feminist”, predložila dvije radio emisije pod naslovom “Ženski kutak” ili “Ženskih pet minuta” bila sam iznenađena. Naviknuta na zapadnu rodnu retoriku pitala sam je zašto bi išla samo u kutak a ne u centar, zar ta fraza “njenih pet minuta” nije ustvari predstava o ženi koju se može prebrzo zadovoljiti, pa čak i u smislu “neka joj tih pet minuta (prođe to brzo)”.“

Konkretna postignuća

U dvijehiljaditim, ženski aktivizam u BiH ipak napreduje, kroz aktivnosti Međunarodne zajednice i međunarodnih organizacija prisutnih u Bosni i Hercegovini, te kroz razvijanje regionalnih ženskih mreža – suradnje sa ženskim organizacijama iz Hrvatske i Srbije. Napokon su prisutne organizacije sa izrazito prepoznatljivim ženskim programima, koje se bave temama vezanim za rod, piše dalje Džajić-Weber.

„Njihove aktivnosti dovode do konkretnih, vidljivih rezultata: osnivaju se sigurne kuće za žene; uvode se kvote na izbornim listama; osnivaju se nove institucije države zadužene za osiguravanje ravnopravnosti žena (uredi za ravnopravnost spolova) i dr.

Svi su neravnopravni, neke su neravnopravnije

Što su se ženske organizacije više borile za izvorne rodne teme i njihovo političko i društveno realiziranje, to se jasnije iskristalizirao glavni problem, glavna prepreka na putu ka ravnopravnosti spolova – dominantna uloga etnonacionalizma.

Diskriminacija u bh. društvu već počinje na razini ljudskoga bića kao građanina i građanke. Od ove razine ista se širi na sve druge razine, posebice na neravnopravnost spolova. Etnički princip ne dozvoljava niti građansku niti spolnu ravnopravnost. “Novo-Orwelovski rečeno”, svi su neravnopravni, samo su neke još neravnopravnije. Dok susjedne i zapadne zemlje imaju, barem ustavnom zbiljom, garantiranu ravnopravnost kao polazište za daljne aktivnosti, to nedostaje u Bosni i Hercegovini.

U neravnopravnom etnokonfesionalnom i neopatrijarhalnom društvu nije moguća niti ravnopravnost između žene i muškarca. Ključ za razrješenje “ženskog pitanja” leži u etabliranju građanina i građanke kao punopravnih društvenih subjekata. Žensko pitanje je neraskidivo povezano sa građanskom ravnopravnošću.

Lična iskustva

Problematiku gender odnosa u Bosni i Hercegovini, kao žena na vodećoj funkciji, imala sam “čast” i osobno iskusiti u raznim prilikama. Tako sam jednom prilikom dobila poziv od strane šefa jedne domaće organizacije, koji se očito u nečemu nije slagao sa mnom, odnosno sa pristupom Fondacije. Tražio je od mene da ga spojim sa mojim njemačkim šefom. Nakon što sam mu saopćila da sam ja istovremeno i taj njemački šef, prekinuo je ljutito razgovor.

Kao predstavnici strane organizacije bila mi je potrebna radna dozvola u Bosni i Hercegovini. Na psihološkom testiranju koje sam morala obaviti zaduženi psiholog me je pitao za bračno stanje. “Neudata” odgovorila sam. Žena u 40-tim, dijete i neudata – to mu je izgledalo sumnjivo pa me je zamolio da mu objasnim kakvu to ja imam “traumu” u vezi sa brakom. Neudata, značilo je u njegovoj predstavi nenormalno, tj. bolesno.

Umjesto zaključka

Iz današnje perspektive svako zaključivanje o razvoju borbe žena Bosne i Hercegovine za ravnopravnost mora biti višeslojno. Na jednoj strani, rezultati aktivnosti ženskih organizacija naspram njihovih ciljeva ostaju ambivalentni – bilježi se značajan napredak, no on ostaje strukturalno ograničen neriješenošću pitanja nacionalizma, odnosno nestabilne strukture države, pa time i ukupnog društveno-političkog sistema. Na drugoj strani, posebna težina koju je dati društveni okvir zadao borbi ženskih organizacija za svoju stvar, vodila je do razvijanja posebne snage žena, kao i do razvijanja novih, originalnih formi njihovog izražavanja. To važi već i za one organizacije koje su se razvile tijekom bavljenja neposrednim posljedicama rata na žene.

Tako su ženske organizacije u Bosni i Hercegovini, uz pomoć ženskih organizacija iz inozemstva, dobile jednu važnu političku borbu kod međunarodnih pravnih institucija: silovanje u ratu se smatra i tretira kao ratni zločin. Ta politička pobjeda predstavlja važan impuls i za žene u drugim dijelovima svijeta te veliki doprinos ka ravnopravnosti spolova.

To se može i uočiti u jednom sasvim drugačijem društvenom polju, u sferi umjetnosti. Koncem zime 2006. godine, u februaru, učestvovala sam na panel diskusiji povodom dodjele filmske nagrade za mir Fondacije Heinrich Böll Jasmili Žbanić za film Grbavica. Danas najpoznatija Bosanka i Hercegovka na njemačkome govornom području je vratila žensku tematiku na svojevrstan način u širu međunarodnu javnost. Pomalo zaboravljena problematika u ratu silovanih žena vraćena je u centar pažnje umijećem pripovijedanja. Posebnost ovog angažiranog umjetničkog iskaza leži u tome što pokazuje izlaz u, na prvi pogled, bezizlaznoj situaciji. Otvaranje pozitivne životne perspektive glavnih protagonistica, Esme i Lune sa kojom se zatvara film, može se protumačiti kao svojevrsni pledoaje redateljice, kao izraz jednoga modernog ženskog pristupa kompleksnim problemima svoga društva.

Tako biva i osobna izrazna forma ove redateljice prepoznata i priznata na internacionalnoj razini te ostaje zapisana, i to ne samo u kulturnoj baštini ženskog angažmana Bosne i Hercegovine.

Vezano:

Dunja Blažević: Da li žensko pitanje još postoji?

Svetlana Cenić: Tuđa sreća

Tanja Stupar - Trifunović: Na nesreću, ženski čovjek

Besima Borić: Gdje smo danas?

Martina Mlinarević - Sopta: Ilirike modernog doba

Danijela Dugandžić - Živanović: Zovemo se CRVENA!