Studenti ili 'propali studenti' – velika je razlika

Reakciju našeg čitaoca i studenta Univerziteta u Sarajevu na pritužbe studenata ovog univerziteta da im nije ostavljeno dovoljno vremena da upišu master studij objavljujemo u cjelosti.

Piše: Amar Numanović

Slika ovdašnjeg visokoškolskog obrazovanja – dozvolit ću si da budem patetičan – skoro je pa apokaliptična. Nakaradni nastavni planovi i programi, manjak fakultetskih prostorija, kvantitativni i kvalitativni nedostaci kadra, profesori plagijatori, asistenti što su primorani držati nekada i po desetak različitih kolegija (koji nerijetko nemaju skoro pa nikakve veze jedan sa drugim), netransparentna administracija, korupcija, nepotizam,... Nabrajanju nikada kraja! Proizvodi se nestručan i, što je mnogo bitnije, nepismen kadar, ravnodušan spram vlastite profesije i okruženja u kome stečeno (ne)znanje treba primijeniti. I godinama šutimo u svojoj unesrećenosti. Nekada se javi poneki glas, ali ubrzo zanavijek utihne...

Da se obrazovanje dodatno obezvrijedi i obesmisli, za to se svake godine pobrinu buntovni studenti, borci za svoja namišljena prava. Za ove tri godine mojeg školovanja na dodiplomskom studiju Komparativne književnosti i bibliotekarstva, svake od njih su se studenti Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu borili za isto: za dodatne ispitne rokove. Potpisuju se peticije, sazivaju okupljanja, moljakaju profesori, prodekani, dekani – i, naravno, rokovi budu odobreni. Svi su zadovoljni: fakultetsko osoblje jer studenti ne reže i ne laju do narednih popadanih ispita, a studenti jer će nakon višemjesečnog nerada i dangubljenja pročitati dvije-tri skripte i položiti preostale ispite. Da stvar bude gora, svjedok sam slučajeva gdje su studenti dobijali osmice i devetke na tim darovanim rokovima. Danas takvim studentima smeta još nešto: ne mogu upisati postdiplomski studij jer su im ostali nepoloženi ispiti iz petog i šestog semestra – konkurs traje do 15. septembra, a, tvrde, i ispiti traju do tada pa i poslije zadanog roka. Oprostite mi na nepoštivanju političke korektnosti u izlaganju, ali ti studenti ne mogu upisati postdiplomski studij jedino zato jer nisu bili sposobni na vrijeme položiti ni ispite sa dodiplomskog studija. Njihovi se argumenti, iz godine u godinu, ponavljaju: tu su nekorektnost profesora, neodržavanje parcijalnih ispita, pretrpanost gradivom, loši predavači, bolesti koje su ih zadesile (čitaj, otišli na putovanje, ili su prespavali ispite – zimi je posebno teško dići se iz kreveta). Pa dobro, ali zašto onda njihove kolege polažu te ispite i to visokim ocjenama? Nadalje, ako profesori ne poštuju pravilnik, onda je takvo što moguće prijaviti, medijski obznaniti, moguće je organizirati proteste (koji bi u tom slučaju bili smisleni) ili se direktno usprotiviti takvim praksama. Naravno da ne, jer ti ljudi koji sebe nazivaju studentima (što formalno jesu, ali su po suštini svoga djelovanja daleko od toga) tumaraju fakultetima podvijenih repova, uživajući sveopće blagostanje uzajamne korumpiranosti, stanje u kome se lagodno stiže do diploma na nerad, neznanje i nezainteresiranost. Stoga nas i ne treba začuditi kada vidimo nepismene i dezorijentirane osobe sa diplomama u rukama, koji nerijetko nisu sigurni ni šta su završili, a kamoli da su ponešto od toga kadri primijeniti – oni su produkt niskih kriterija (ili bolje rečeno, nepostojanja kriterija) našeg školstva i masovne instant-proizvodnje diploma (koje će, nastavi li se ovako, imati jedino vrijednost papira na kome su štampane).

Onda pročitam da ovako postavljen rok za prijavu na Konkurs onemogućava studentima koji svoje nastavne obaveze završe u septembarskom ispitnom roku da apliciraju na Konkurs, a takav odnos prema studentima na najstarijem i najvećem univerzitetu u Bosni i Hercegovini samo potvrđuje zašto se sve veći broj mladih osoba odlučuje za odlazak u inostranstvo. (Aletić, E. Studenti u Sarajevu ne mogu upisati master studij, 26.08.2012).

Zar da ovi studenti upisuju fakultete u inostranstvu? Pa ko bi ih primio? Nisam baš siguran da je iko željan propalih studenata iz drugih država (još jednom, oprostite na nekorektnosti u izražavanju)! Studenti koji odlaze vani trebaju da budu upravo studenti koji marljivo rade, uče i pošteno polažu svoje ispite, studenti kojima se smučilo biti vrijeđanim ovakvim odlukama – naravno, ukoliko imaju mogućnost otići. Ne zapitate li se kada koliko su prakse poklanjanja ispita, ocjena i rokova, poražavajuće za studente koji, vrlo često, u nikakvim materijalnim uslovima, zanemarujući svoj socijalni život, danonoćno rade, uče, polažu ispite. Poneki od njih uporedo rade u kafanama, hotelima ili drugdje da bi se finansirali, neki svakodnevno putuju iz udaljenih gradova i sela i oni opet polažu. Kako se osjećaju kada naredne godine shvate da su sve njihove kolege ponovno s njima, kolege koje ni malim prstom nisu mrdnule za svoju naobrazbu. Nemojte mi prodavati priču kako nam treba biti u interesu da svi polažemo, svi završavamo fakultete – eh, pa nije i ne treba biti niti jednom čestitom studentu (čovjeku).

Prošle sam godine pokušao organizirati anti-peticiju, peticiju kojom bi izrazili neslaganjem sa poklanjanjem ispitnih rokova i ocjena. Naredne ću školske godine organizirati peticiju kojom ćemo tražiti da se svakom studentu, odmah po upisu, dodijeli diploma, jer ionako svojih pet godina utroše u ništa. Umjesto da se borimo za kvalitetno obrazovanje, mi doprinosimo njegovom nekvalitetu. Umjesto za znanje, danas se evidentno borimo za neznanje i danas-sutra bezvrijedne papire.

Stavovi iznešeni u rubrici 'Ja mislim' nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba