Srebreničke majke su one čija ruka je bila i ostaje ispružena, Aleksandre

Još od izjave da će građani Bosne i Hercegovine jesti zlatnim kašikama nisam pročitala toliko grotesknih sadržaja u medijima kao ni na društvenim mrežama nego je to bio slučaj sa nedavnim  napadom na premijera Srbije, gospodina Aleksandra Vučića.  Šalim se, u vrijeme kada je mantra o zlatnim kašikama nastala bila sam beba, a i društvene mreže nisu postojale. No u svakom slučaju, već dugo vijesti ovakvog obima važnosti nisu poprimile drugačije značenje od onog pravog.

Piše: Elma Aliefendić za Radiosarajevo.ba

Svakom normalnom građaninu Bosne i Hercegovine i Srbije jasno je da to nije bio napad na Srbiju, kao što to ministar vanjskih poslova susjedne republike, gospodin Ivica Dačić, prozaično sugerira. Gužva se stvorila nakon što je nekoliko  desetina posjetilaca iz mase koji, uzevši u obzir činjenicu da se nisu nalazili na mezarju gdje su porodice žrtava oplakivale svoje najmilije, vjerovatno nisu u nikakvoj relaciji sa žrtvama,  posegnulo za kamenicama bacivši ih na srbijanskog premijera. Zbog činjenice da je taj osuđujući čin nekoliko pojedinaca koji su prije svega istim oskrvnarili sjećanje na ubijene, u Srbiji shvaćen kao napad na njih kao građane te države, očigledno je potrebno naglasiti da kamenice nisu upućene zbog toga što je gost stigao iz Srbije, nego zbog izjave da će ubiti stotinu muslimana za jednog Srbina osam dana nakon genocida, zbog negiranja genocida, zbog video snimaka nastalih u ratnim godinama sa kojima je u društvu ratnih zločinaca, zbog krivičnog gonjenja Srebreničana, inače pravosudno oslobođenog na međunarodnom sudu kao i zbog lobiranja da se ne prizna rezolucija o genocidu u Srebrenici.

U medijima se pominjao pokušaj ubojstva kao i povezanost napada sa bošnjačkim vrhom. Dvije stvari: da je obim napada uistinu bio takav kakvim ga se opisuje, ne čini se logičnim da niko od tih ljudi ne uspije kamenicom niti da dodirne premijera sa udaljenosti od dva metra, drugo, općepoznato je da BiH nema baš najinteligentnije političke vođe na svijetu ali da su baš toliko infantilni da u trenutku kada su sve oči uprte u Bosnu i Hercegovinu skrenu pažnju sa godišnjice genocida nad svojim narodom na posjetu premijera Srbije, baš i nisu. Isti čovjek koji je otvoreno prijetio masovnim ubijanjem muslimana i akter sa gore pomenutih video snimaka, dolazi u Srebrenicu, grad u kojem nema porodice muslimanske vjeroispovjesti koja nije izgubila užeg člana porodice ili više njih. Kako bi se vi osjećali? Ja bih bila bijesna.

Činjenica da su novinske stupce ispunili naslovi o napadu na Vučića, a ne o ispruženoj ruci srebreničkih majki premijeru Srbije, dovoljno govori o nama kao ljudima.  Ako je neko imao pravo da uputi ružan gest gospodinu Vučiću, to su bile srebreničke majke. Ne, one su mu zakačile cvijet na rever i pružile ruku, za kamenicama su posegnuli pojedinci u većinskom sastavu sa onima koji se rata ni ne sjećaju, koji za rat znaju čitajući kojekakve patriotske portale, novine, gledajući televizije sa nacionalnim predznakom i prema predanjima velikih heroja njiihove siromašne i zadojene nacije koja takve zaštitnike svoje vrste i plemena „ blagosilja“ novcem koji će i njihovi praunuci vraćati. Kompletna slika stanja u državi dokazuje da takvih ima mnogo na svim stranama.

Medijska prašina i farsa od presica koje su uslijedile u Srbiji su očekivane, ali u tolikoj mjeri da je čak i premijer uspio nadmašiti samog sebe, nisu. U Srbiji ne vrijedi isti zakon fizike kao u ostatku svijeta, kamen je teži od stotinu granata. Idealno je to opisao Danijel Brakus, brat poznatog srbijanskog radijskog voditelja Igora Brakusa. Ja bih dodala da to ne važi za cijelu Srbiju kao i za sve njene građane, moralna mi je dužnost da nikada i ništa ne generalizujem. Istina, postoje oni koji u Srbiji obilježavaju 11. juli kao godišnjicu fraze „A šta su oni nama radili“, no nije ni zanemarljiv broj onih koji se glasno prisjete onog što se odigralo 11. jula u Srebrenici.

Na kraju, iako je priča poprimila drugačiji slijed, onaj u kome je Aleksandar taj koji pruža ruku, a ne srebreničke majke, onaj u kojoj Srbija drži lekciju BiH o tome kako se dočekuju gosti, bitan je krajnji ishod. Nije ni važno ko kome pruža ruku, važan je rezultat rukovanja koje bi, vrijeme će pokazati, moglo da bude početak novog puno ljepšeg poglavlja. Jedno je sigurno, da je ta ruka pružena prije dvadeset godina, Vučić ne bi imao problema sa dočekom u Srebrenici jer ne bi imao razloga da dolazi u Srebrenicu. Bosna i Hercegovina je istog dana kada ju je posjetio Aleksandar Vučić, u Srebrenici dočekala na hiljade drugih gostiju i njoj ne trebaju nikakve lekcije o gostoprimstvu ali joj treba mir i snažna ekonomija u istoj mjeri koliko treba i Srbiji.

Vjerujem da je ekonomski prospreritet mantra premijera Srbije, kao i da on shvata da bez stabilnosti nema jake ekonomije, k tome je i odlučno pristupio ka poboljšanju komšijskih odnosa. S druge strane, građani BiH ne mogu da ozbiljno shvate poruke mira dok premijer igra duplu igru lobirajući za neusvajanje rezolucije o genocidu i goneći pravosudno oslobođene građane BiH. Te činjenice je svjestan i Vučić, no pravo pitanje je da li on želi da bude shvaćen kao pacifista od strane građana BiH ili samo od strane Evropske zajednice. Bilo kako bilo, za vrijeme posjete članova predsjedništva zvaničnom Beogradu, društvene mreže su bile preplavljene porukama mira i suživota od strane korisnika sa obje strane Drine i to se nikako ne smije i ne može ocijeniti lošim.

Za kraj, pozdrav svim dobrim ljudima u Srbiji i Bosni i Hercegovini koji još uvijek drže taj gard i razmišljaju svojom glavom u vremenima kada je to teže nego ikada, a Boga mi, i ne isplati se.

Tekstovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba