Srđan Dizdarević: Pjesmom za demokratiju

Piše: Srđan Dizdarević

Kako se približava održavanje ovogodišnjeg takmičenja za Pjesmu Evrovizije tako se polagano počinje skidati veo tajnovitosti oko stanja ljudskih prava u zemlji domaćinu – Azerbejdžanu. I zaista, samo oni koji pobliže prate kako se u svijetu poštuju prava pojedinca znaju za sve strahote kroz koje prolaze borci za demokratiju i ljudska prava u toj naftom prebogatoj zemlji.

Azerbejdžanom decenijama čvrstom rukom vlada dinastija Alijev. U vrijeme Sovjetskog saveza tata Gajdar a danas sin Ilham, oslanjajući se na kadrove bivšeg KGB-a, vode zemlju oslanjajući se na policijsku kontrolu stanovništva, na kontrolu nad medijima te na torturu i druge represivne mjere kako bi se ućutkali oponenti i zaštitnici ljudskih prava. Tamo, naravno, nema slobodnih izbora tako da je tata Alijev komotno mogao odrediti sina za nasljednika a gaze se i ostala prava koja se u civilizovanom svijetu poštuju. Danas su u zatvoru penaestorica demonstranata koji su se u proljeće prošle godine usudili da zatraže pravo na slobodu mirnog okupljanja koja je u Azerbejdžanu još uvijek san. U zatovoru su, izloženi torturi, i oni stanovnici Bakua koji se nisu pokorili zahtjevima vlasti da im ustupe svoje nekretnine u glavnom gradu Azerbejdžana, što je trebalo da posluži urbanističkim i arhitektonskim potezima koji treba da služe fascinaciji gledalaca diljem svijeta kada ovog maja budu gledali slike iz Bakua i slušali zvanično najljepše evropske pjesme. U Bakuu se,od prošlogodišnje pobjede na Eurosongu, ne štede pare kako bi se grad našminkao i kako bi u svijet otišla primamljiva slika poželjne turističke destinacije. I to sve dok u zatvorima trunu oponenti režimu!

Bitno je ovdje kazati da se niko, baš niko, sem rijetkim nevladinih organizacija, ne intersuje posebno za ono što se događa u ovoj kavkaskoj državi. Ono što je svima veoma važno je da iz te zemlje mogu crpiti naftu,za šta su im Ilham Alijev i njegova klika dobri i pouzdani partneri. Niko i ne pomišlja da digne neku veću buku oko par stotina uhapšenih i nekoliko hiljada mučenih Azerbejdžanaca. Važno je da pajplajni „voze“ naftu ka metropolama bogatih zemalja!

Zajedno sa kolegama širom svijeta, aktivisti u Azerbejdžanu su se ipak domislili kako da ovu nenadanu priliku, Eurosong, inače namjenjen promociji režima i njegovih „ostvarenja“, iskoriste u namjeri da svijet sazna šta se u Azerbejdžanu uistinu zbiva. Tako je rođena ideja o organizovanju manifestacije Pjesmom za demokratiju koja bi trebala da okupi muzičare iz Azerbejdžana ali i inostranstva i koja treba da se održi uoči zvaničnog takmičenja u organizaciji Evrovizije .Ideja je da se prisustvo kamera i novinara iskoristi kako bi se svijet ipak suočio sa nelijepom istinim o stanju u zemlji koja proizvodi naftu, investira diljem svijeta i tako kupuje prijatelje.

Za sada vlasti Bakua nisu odgovorili na zahtjeve organizatora Pjesme za demokratiju da dodijele protor na otvorenom za ovu manifestaciju ali je vjerovati da će se ona održati uprkos protivljenjima i zabranama vlasti, kao vid otpora i želje da se stvari konačno počnu mijenjati na bolje.