Smrt u bihaćkoj bolnici: Odgovorili nakon 5 mjeseci

U junu ove godine objavili smo otvoreno pismo Enesa Kurtovića o smrti njegovog oca u bihaćkoj bolnici i nemaru tamošnjih ljekara i osoblja. Nakon pet mjeseci, Kurtović je dobio odgovor direktora bolnice.

Piše: Enes Kurtović

Nakon gotovo pet mjeseci čekanja, dobio sam Odluku iz Kantonalne bolnice „Dr Irfan Ljubijankić“ u Bihaću, kao odgovor na moje pismo upućeno Kantonalnom ministrastvu zdravstva USK zbog okolnosti u kojima je moj otac, Husnija Kurtović, umro u ovoj ustanovi 18.06.2012. godine. Porodica, prijatelji, poznanici, komentatori na društvenim mrežama, već su odavno prognozirali da moje pismo neće promijeniti ništa i savjetovali mi da budem spreman za nova razočarenja.

Tekst Odluke koju je potpisao direktor bolnice, dr Hajrudin Havić , a koji je sastavio njegov pravni tim, predstavlja vrhunski pravnički dokument: napisan da bi formalno-pravno zaključio jedan neugodan postupak, a koji suštinski ne govori ništa. U stvari, jasno govori da je cilj bolnice da se cijeli slučaj gurne pod tepih, da se zaboravi, prvo odugovlačenjem cijelog postupka, a onda i donošenjem jednog ovakve odluke.

Direktor bolnice je na prijedlog Komisije koja je razmatrala slučaj, a koju su činila dva doktora, dva tehničara i jedan pravnik bolnice, donio odluku po kojoj su moji prigovori „na propuste u medicinskoj proceduri prilikom prijema i liječenja“ moga oca – neosnovani, dok su moji prigovori „koji se odnose na ponašanje medicinskog i nemedicinskog osoblja prema pratnji pacijenta“ – osnovani, te da će odgovorni „biti sankcionisani u skladu sa pravilnicima naše Ustanove, jer svaki uposlenik individualno odgovara za svoje ponašanje.“ U Odluci se ne spominje ni jedno ime, ni jedno radno mjesto.

Prema nalazima Komisije (koju su sačinjavali isključivo radnici bolnice), u medicinskoj proceduri nije bilo propusta i pacijent je primljen i liječen kako treba. Međutim, Komisija nije istražila zašto je pacijentu koji je primjen kao hitan slučaj oko 20.00 sati , tek u 22.30 pokušan neki zahvat i to u spavaonici, a da je prije toga dva sata ležao povraćajući u prijemnoj hirurškoj ordinaciji, gdje mu je samo uzet uzorak krvi i urina za analizu. Komisija nije ni potražila odgovor na moje ključno pitanje: gdje su bili doktori u vrijeme dok je pacijent dva sata ležao u prijemnoj hirurškoj ordinaciji? Tvrditi da su mjere liječenja bile ispravne, a njih uopšte nije ni bilo, vrhunsko je licemjerje koje valjda može podnijeti pravnički đon-obraz.

Još veće zgražanje izazvao je drugi dio odluke u kojem se govori da su moji prigovori na odnos osoblja prema PRATNJI pacijenta – osnovani, jer se ja u svom pismu nisam ni žalio na odnos osoblja prema meni, (ako se na mene odnosi ovo „pratnja pacijenta“), već isključivo na odnos prema pacijentu. Čini se da će disciplinske mjere dobiti teta sa recepcije, koja je u pogrešno vrijeme otišla do kioska da kupi grickalice za dugu noćnu smjenu ili gospođa koja mi je dan poslije uručila otpusno pismo uz riječi „možete tužiti koga hoćete, ali od toga vam nema nikakve fajde!“ (otkrila je poslovnu tajnu, vjerovatno?). Muško društvo koje je u sobi iza operacijske sale u kojoj je pacijent povraćao dva sata, gledalo prenos utakmice, vjerovatno neće snositi nikakve posljedice, jer su pacijenta „primili i liječili po medicinskoj proceduri“.

Ispada, prema Komisiji i direktoru bolnice, da bi moj otac umro tako i tako i da mu liječenje i nije bilo potrebno, a najveća greška osoblja bolnice je u tome što mi niko nije omogućio da utakmicu Hrvatska - Španija gledam sa njima. Prigovor slijedi.