! / Slavo Kukić: Kakvu su poruku prijemom Dodika, Milanović i Plenković željeli poslati?

20. 09. 2020. u 13:04:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 922

Iskreno, u vezi s prijemom Dodika od najviših dužnosnika Republike Hrvatske ni danas mi ništa nije jasno. Više puta do sada sam izjavljivao kako sam želio vjerovati da bi dolazak Milanovića mogao označiti promjenu odnosa Hrvatske prema BiH.

Piše: Slavo Kukić za Radiosarajevo.ba

Želio sam vjerovati da će nakon njegova izbora doći do obnove međudržavnih posjeta na najvišoj razini koje su s gospođom Grabar Kitarović naprasno prekinute. Nažalost, bio sam u krivu. Jer, neposredno nakon izbora Milanović je poručio da u BiH nema s kim razgovarati dovodeći, valjda, na taj način u pitanje legalitet i legitimitet izbora Željka Komšića i dajući do znanja da ni sam nema namjeru prestati se miješati u unutarnje stvari prvog susjeda, i suverene države dakako.

Kako, potom, razumjeti da se samo dan nakon obilježavanja novouspostavljenog Dana srpskog jedinstva, na kojem se nanovo čuju velikosrpske trube, u posjetu prima čovjeka koji princip prava naroda pretpostavlja principu prava suverenih država? Jer, već sutra taj princip će s BiH, Crne Gore i Kosova, od ponovo ohrabrenog koncepta „svi Srbi u jednoj državi“, biti proširen i na državu na čijem su čelu i Milanović i Plenković.

Uostalom, zbog činjenice da mu taj princip u Hrvatskoj nije prošao samo u zadnjih godinu dana Dodik je tu zemlju na stotine puta označio kontinuitetom tvorevine Ante Pavelića i sve na čemu je ona danas utemeljena krunskim dokazom njezine genocidnosti?

Kaže Milanović da je Dodika primio zbog svoje brige za Hrvate u BiH. I da, tako reče nakon razgovora s Dodikom, neće podržati inicijative u smjeru jednostrane revizije Daytonskog sporazuma kojom bi taj položaj bio još gori nego što jeste. Da nije žalosno bilo bi smiješno. Jer, to upućuje na zaključak kako prvi čovjek Hrvatske, ili nema informaciju o tome što mu se u zemlji prvih susjeda događa, posebice sa sunarodnicima u ime kojih, tobože, sve to i čini, događa ili ga to ni ne zanima.

Jer Hrvati, Milanovićevi sunarodnici ovdje su kalvariju proživjeli, a proživljavaju je i danas, prije svega u dijelu BiH koji pod svojom šapom drži Dodik. To mu, uostalom, na najzorniji način može posvjedočiti Franjo Komarica, biskup banjalučki. I da se obratio njemu, u središtu pažnje mu, i Plenkoviću posebice, ne bi bilo desetak hrvatskih kuća koje bi zbog novog autoputa morale biti uklonjene. Ne daj Bože da mislim kako i one nisu važne. Naravno da su važne. Ali, takvih je kuća, zbog ideologije koju je danas prigrlio Dodik, nastradalo na tisuće – i ubijeno je na tisuće nedužna svijeta. Uostalom, još uvijek nitko nije odgovarao za smrt 67 Hrvata u Briševu kod Prijedora.

Slavo Kukić - undefined

Arhiv: Slavo Kukić

Da se Milanović za pomoć obratio biskupu banjalučkom, znao bi da je u tom dijelu zemlje prije rata živjelo oko 150.000 Hrvata – i da su tada činili skoro 10% populacije čitave današnje Republike Srpske. A da ih danas nema ni 30.000, i da jedva prebacuju 2 procenta tamošnjega stanovništva. Znao bi da su Hrvati u Derventi činili skoro 40% ukupnoga stanovništva, a da su danas stjerani ispod 10 procenata.

Ali, to nije sve. Znao bi Milanović, da je želio, da kalvariju na prostoru Dodikova begovata danas prolaze i oni koji su se, usprkos svemu, drznuli ostati. Znao bi, recimo, da je je, po popisu 2013. godine, u školama RS-a bilo svega nekoliko stotina hrvatske djece. Da je, potom, njegovim sunarodnicima u Dodikovu „raju“ dobiti posao dostižno koliko i put na Mars. Da, uostalom, u institucijama RS-a danas, od preko 4000 uposlenih, svega je pedesetak Hrvata – a moralo bi ih, slijedi li se struktura stanovništva iz 1991. godine, na što Dodika obvezuje i Daytonski sporazum, biti barem 360. I bilo bi mu i više nego jasno da mu se Dodik izjavama, poput one kako je u Zagrebu bilo lagodno „razgovarati o položaju Hrvata u RS-u jer su njihovi problemi riješeni, smije u brk – posebice izjavama pred kamerama kako je tu i zbog bosanskohercegovačkih Hrvata i položaja koji je sve gori.

Da Milanovića muči položaj Hrvata u BiH, znao bi da udari s ciljem jednostrane revizije dolaze baš od onoga s kojim su i on i Plenković u Zagrebu teferičili. I da baš taj svaki dan papagajski ponavlja kako je BiH proizvod svjetske protusrpske ujdurme, ali i tvorevina koja će se srušiti istog časa kada je ti moćnici isključe s aparata za vještačko održavanje. Znao bi, dakle, da njihov zagrebački sugovornik čini isto ono što su devedesetih činili za genocid i ratne zločine presuđeni mu prethodnici – oni kojima danas u čast daje imena ulicama, trgovima, školama i studentskim domovima ili im to, kao u slučaju Krajišnika, kani učiniti već sutra.

Zanima li, međutim, Milanovića i Plenkovića sve to? Nisam siguran. Dapače. Uostalom, u državnu posjetu na najvišoj razini primaju čovjeka koji je dio kolektivnog organa koji za nju ni ne zna. Ako je tako, a jeste, u kojem je svojstvu član državnoga predsjedništva BiH u Zagrebu boravio? Kaže Milanović, pročitah u hrvatskim medijima, da nalog za privođenje u Zagreb nije dao za Predsjedništvo Bih nego za nacionalne poglavice – i da je igrom slučaja Dodik pozvan prvi. Što to znači? Da se ciljano zaobilaze zvanične institucije jedne suverene države? I da se na raport pozivaju osobe po vlastitom izboru kako bi se s njima razgovaralo o budućnosti te iste države?

S kojim pravom? Iskreno, i to sam prethodnih dana više puta ponavljao, u čitavoj toj priči je puno asocijacija s vremenima za koja sam vjerovao da su adaktirana. I s planovima o BiH po bijelom svijetu. U odnosu na ta vremena nedostaju još samo zajednička sijela hrvatsko-srpskih planera i krojača, poput onih u Karađorđevu ili Gratzu primjerice. Umjesto njih se lokalne bosanskohercegovačke kabadahije danas privodi ili u Beograd ili u Zagreb i daje im se zadatke koje, za ljubav velikih hrvatsko-srpskih projekata, ovdje imaju izvršiti. I pritom se papagajski ponavlja floskula kako se poštuje i teritorijalni integritet i suverenitet – doduše, ovaj potonji Vučić baš ne želi izustiti – BiH.

Dokle tako? I zbog čega? Zbog interesa Srba i Hrvata? Ne vjerujem. Jer, da su razlog zabrinutosti oni i njihov život u BiH, poruke bi bile puno drugačije nego što jesu. Prije će biti da su po srijedi vlastiti planovi s ovom zemljom. A onda i briga za ljude koji ih mogu realizirati. Za Dodika i Čovića. Koji bi, skloni li ih se, mogli završiti tamo gdje slični njima završavaju svugdje u svijetu. U zatvoru. A skloni li se njih, na površinu bi se mogle probijati vrijednosti koje je prigrlio čitav civilizirani svijet. One koje polaze od čovjeka i njegova prava na život kao aksioma. A koje su ovdje zbog velikih nacionalnih projekata, ne gurnute u drugi plan nego bukvalno pogažene.

Posebno je, dakako, pitanje vidi li to i svijet? Ili, baš kao i devedesetih, sve to licemjerno promatra sa strane? Do prvog slijedećeg klanja? Kako bi ponovo mogao krenuti u „akciju spašavanja“.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.

NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti portal Radiosarajevo.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, uz dozvolu uredništva portala Radiosarajevo.ba, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

KOMENTARI (7)