Skoplje - Antički postkomunistički Disneyland

Piše: Ahmed Burić  


“Dobro došli u Makedoniju, kolijevku civilizacije.” Ova poruka, koja stigne na mobitel nekoliko minuta prije nego dotaknete pistu aerodrome Aleksandar Veliki u Skoplju, odmah vas podsjeti da se nalazite u srcu Balkana, i izmami osmijeh. Ako, naravno, volite taj (tragikomični) kutak planete. A Makedonija se, zaista, mora voljeti: stereotipi o njoj su česti i uglavnom nose pozitivan predznak. Veseo, dobroćudan i gostoljubiv narod, sklon dobroj hrani i piću, i valjda najmuzikalnija etnička grupa na dunjaluku. I jezik koji je kombinacija našeg, ma kako ga ko zvao i bugarskog, sa milion turcizama koji se svako malo raskažu, uz još jedno “milionče” deminutiva tvori  fascinantan lingvistički sistem. Dovoljno je samo slušati dobre i čestite domaćine i hvatati u zraku ritam njegovog govora: ovdje je sve u ritmu, i zato se čovjek, valjda, i dobro osjeća. “U redu” se kaže “vo red”, “sega” je “sada”, “vodenjeto” – “vođenje”, a “povećati” je “zgolemiti.”

Najnoviot hit od Rodko Stjuart

Oni za koje je Makedonija, na simboličkom nivou, značila Esmu Redžepovu i Stevu Teodosijevskog, “Leb i sol” i kasnije “Mizar”, FK Vardar sa ubitačnim triom Pepi Georgijevski – Darko Pančev – Vasil Ringov, drame Gorana Stefanovskog i  “Tutunoberačite” Koste Racina, nekako kao da su se uvijek malo zezali s Makedonijom.  Ali, bilo je i iskrene radosti i simpatija za “Makedoncite”. Kao kad bi, recimo, u osamdesetim došao red da u šemi JRT-a RTV Skopje, jednom u dva mjeseca objavi svoje izdanje video top liste koja se popularno zvala “Hit m(j)eseca.” Onda bi se ukazao voditelj, u obavijen u šljašteće disco – šljokice, kič- hit iz toga vakta, i ponosno najavio:

“Sega ke slušafme najnoviot hit od Rodko Stjuart ‘Deka li misluvaš da sum seksi?’ ‘Ajde Rodko. I onda bi se pojavio Rod(ko) Stewart u tigrastim tangama i, što se kaže, šiz je mogao započeti. Ili kad bi u zajedničkom YU Sportskom pregledu novinar Atanas Kostovski (uredno raspitao šta je s čovjekom, živ je zdrav i još uvijek radi), remi Vardara i Želje sintetizirao u jednoj rečenici:  “Beše to najubaviot potez od sarajevskiot tim – Mihajlović i eden sprema eden.”

“Znaš,” govori policajac u civilu, inače vršnjak, dok šetamo skopskom Čaršijom, u kojoj se budi noćni život “u ono vrijeme Skopje je bilo najbolje za zabavu u bivšoj Jugi. Dolazili ljudi iz Beograda, iz Soluna, s mora, odasvud. Sve je radilo do 5 ili 6 ujutro i svima je bilo dobro.” Poznata priča, reklo bi se. Kako nam je nekad bilo. Bilo i prošlo. A kako je sad? Hm, zategnuto, pogotovo kad su u pitanju odnosi između Makedonaca i Albanaca.

Skopje 2014: 150 spomenika u centru

No, prije toga, Disneyland: najjača priča o današnjem Skopju su spomenici. U toku je projekat nazvan Skopje 2014., s planom da se u centru grada napravi oko 150 spomenika koji će obilježavati razne segmente (makedonske, ali i svjetske) istorije. Glavnim gradskim trgom dominira 22 metra visoka i 9 miliona eura “teška” skulptura Aleksandra Makedonskog. On se istina, zvanično, ne zove tako jer bi to produbilo ionako nikakve odnose s Grčkom pa je kompromisno nazvan “Ratnik na konju.” Aleksandar, inače, gleda svog oca Filipa, između njih je i majka, odnosno supruga Olimpija, pored nje vizantijski car Justinijan, te makedonski Samuilo, rađeni prema prilično proizvoljnom doživljaju likova.

U antičkom postkomunističkom Disneylandu hajduci i komite s kraja 19. stoljeća imaju posebno mjesto. Statua vojvode Pitu Gulija je estetski vrlo dobra, historijski izvori i fotografije prikazuju ga kao malog, okretnog hajduka uvijek spremnog na borbu. Ali, problemi počinju kad recimo vidite konjanika koji je na skulpturi veći od konja, kao u slučaju Nikole Kareva, jednog od osnivača TMRO, kasnije VMRO. Ili Goce Delčeva, za kojeg istoriografi tvrde da nikada nije zajahao konja, a na spomeniku uredno sjedi u sedlu kao Doc Holliday. Pored njih je neosocrealistički spomenik ASNOM-u (makedonski ZAVNOBIH) na kojem je i prvi predsjednik Kiro Gligorov, zatim, normalno i VMRO, a park je ukrašen i statuom Prometeja, koji nosi vatru, a dizajniran je u neorimskom stilu koji pomalo podsjeća na neorimski stil kojim se “kitio” Treći Reich.

Komedija s tim spomenikom izbila je kad su se ženske organizacije za ljudska prava pobunile što je gol, pa mu ona stvar stoji na ogled prolaznicima među kojima su i djeca. Brže bolje su se sjetili da ga pokriju, pa su mu “navukli” pelenu. Sad Prometej drži vatru, i turisti se uredno slikaju s njim, a čuna mu više ne čarlija. Stotinjak metara od njega je Trijumfalna kapija, vjerna replica pariške, za koju kažu da je jedan Nijemac uskliknuo: “Pa, zašto ste izgradili sve ove zgrade oko ove kapije”.

Nije mogao znati da je ona izgrađena posljednja, jer su se tamo odakle on dolazi takve zgrade gradila prije dvjestotinjak godina. Takve, “neo-neo” su i nove zgrade Finansijske policije i Ministarstva vanjskih poslova koje je zaista, posebna, priča, nemoguća za opisati na ovako malom prostoru. Ali, vjerujte na riječ, legendarna.  

Problem zakašnjele nacije, koji je očešao ili obilježio sve narode na ovom području u Makedoniji je najočigledniji. Skopje danas je i postkomunistička samoposluga u kojoj se trguje svime i svačim, malo zbog toga što na to tjera višestoljetna tradicija, a malo zbog toga što će oni koji kupuju po ovim zemljama još malo spuštati cijenu svega što bi se moglo kupiti.  U sjedni spomenika, degutantno je čitati lokalne novine koje prenose nepotpisane tekstove Financial Timesa  gdje se ponavlja da je Makedonija raj za nove potencijalne ulagače i poreski Eldorado.

Robne kuće iz osamdesetih čame prazne u mraku, a na ulici se prodaju leblebije, sjemenke, gore roštilji i miriše, valjda, najukusniji kesten na svijetu. U isto vrijeme veliki kranovi plaćeni novcem poreskih obveznika grade kipove. Koji, oprostite na direktnosti, neće spriječiti rat. A možda je, zapravo, strah pokretač megalomanije. Jer, najviše se želi kad se najmanje može, u agoniji se čovjek sam sebi najlakše učini nepobjedivim. I pravi mitove.

Svi Albanci u jednoj državi

Dok šetamo pored Vardara, pored nas promiču kolone. Zastave s crnim orlom na crvenoj podlozi, vespe ofarbane u istom dezenu i natpisi Shqiperia Ethnikki – “Etnička Albanija”. Na dan bosanskohercegovačke državnosti, 25. novembra, u Skoplju su Albanci slavili stogodišnjicu nezavisnosti Albanije. Hiljade ljudi na ulicama, mladi sa zastavama i zviždaljkama, stariji u odijelima i s kravatama, dotjerane mlade žene čiji se imidž ne razlikuje od njihovih vršnjakinja u Srbiji, Bosni ili Bugarskoj i želja da se pokaže “koliko smo jaki” i “koliko nas ima.” Istina, njihovi političari koji su govorili na zvaničnoj proslavi – a tu su bili i albanski predsjednik Salli Berisha i kosovski premijer Hashim Thaci, ali i prvaci makedonskih Albanaca. Poput Ali Ahmetija, lidera Demokratske Unije za Integraciju, albanske partije koja je trenutno  koaliciji za vladajućom (desnom!?) partijom VMRO – DPMNE koju predvodi Boris Gruevski, sadašnji premijer Makedonije.

Nelogičnost političkih koalicija i neodrživosti postojećeg stanja osjeti se na svakom koraku, ali u makedonskim ljudima postoji i neki unutarnji mir, neko stanje sabura & kismeta kojim vas odmah razuvjere i razoružaju ako im pripomenete iskustvo rata. Iz srca želim da ne osjete rat i možda stvarno i ne pukne u Makedoniji, ali vam moram reći da se čovjek naježi kad vidi fotografije Albanaca s plastičnim kalašnjikovima u rukama, kojima mladi i djeca trče ususret da se slikaju. Makedonci koje sam sretao, ali i novinski komentatori koji su se bavili ovim pitanjem uglavnom se slažu: radi se o “tetoviranju Makedonije”, označavanju teritorija koji bi mogao biti predmet aspiracija planova o velikoj državi za sve Albance. 

Brojevi i sajzeri

Prema zadnjem popisu stanovništva iz 2002. (i tamo je kao i kod nas, popis najprije politička stvar), stanovništvo Makedonije broji nešto više od 2 miliona stanovnika, i to 64, 2 % Makedonaca i 25% Albanaca. No, sudeći prema događajima u posljednjih deset godina, taj se broj bitno mijenja i to u korist Albanaca, koji imaju veliki natalitet, i čije su migracije velike. Računa se da ih sada ima oko 33 posto, a da za deset godina uz ovoliku stopu rasta, mogu biti i natpolovična većina.

Problem tačnog utvrđivanja broja tiče se i Roma, čiji je broj, definitivno, nemoguće utvrditi. Piše da ih je oko 55.000, ali taj podatak je, definitivno, daleko od realnog, jer samo u Šutki, za koje se računa da je najveće romskom naselje u Evropi, živi više od 70.000 ljudi. Kad glava krene pucati od viška nacionalnog naboja, valja pobjeći. A gdje drugo nego braći Romima.

Pijaca u Šutki je doživljaj za svakoga ko život, ma kakav on bio, pretpostavlja brojkama, političkom, nacionalnom ili vjerskom. Ulice su pune, prodaje se, apsolutno sve, cijene su niže nego možete zamisliti, a sa zvučnika trešti, uglavnom, “tallava”, svadbena muzika makedonskih, kosovskih, srbijanskih i bugarskih Roma, novi žanr koji već ima i svoje zvijezde: klavijaturiste Amzu Tahirova (sjajan lik s imidžom Stevie Vaia), Muharrema Ametija, i pjevače Sefceta Citu, Erdjana, Dzemaila Gashija, i nešto manje modernog, ali suverenog Mustafu Šabanovića, koji direktno izlazi iz nasljeđa koje je ostavio King – naravno ne B.B., nego njegov romski pandan Šaban Bajramović. Na počasnom mjestu stoje cd-ovi klarinetiste koji je posjetio i nedavni JazzFest u Sarajevu, Husnua Senlediricia, jer je zurla, odosno klarinet, ovdje još uvijek najcjenjeniji instrument. Unatoč “sajzerima”, koje Amza i ekipa sviraju zaista savršeno.

Veliki broj Roma, pogotovo izbjeglica s Kosova, etnički se izjašnjava Albancima, Radi se, kako sigurno znate, o “planu” ujedinjenja, svih teritorija na kojima žive Albanci, inačici plana s kojim su rasturanje Jugoslavije započeli srpski nacionalisti. Ne treba biti zloguki prorok, ali ni zatvarati oči pred time da će se u narednih desetak godina voditi teška borba za opstanak Makedonije, za koju ne znamo kako bi mogla završiti. Sudeći po postrojavanjima Albanaca u svakoj prilici u kojoj mogu pokazati svoju odanost nacionalnoj stvari, neće biti baš veselo. Istina, Makedonija već ima jedan izbjegnut rat, 2001. godine, u kojem je oružani sukob između policije i krila Oslobodilačke vojske Kosova nazvanog ONA, završen Ohridskim mirovnim sporazumom.

Čini se da jedino Makedonija ima gore susjede od Bosne i Hercegovine. Probleme im, na različite načine, prave i Bugarska i Grčka i Albanija i Srbija. Besmislenost sadašnjeg političkog trenutka u Skoplju jedino može porediti sa onim u Sarajevu. Otud valjda i briga za njih. Kao što kaže legendarna pjesma: gradov posti, gradov pie, gradov demne, gradov spie, rano utro škembe čorba, posle sekoj svoja borba.

Nazdravje, Skopje!