Šelo-Šabić: Može li 2022. biti godina kraja 30-godišnjeg rata u BiH?

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Na proljeće 1992. počeo je rat u Bosni i Hercegovini (BiH), a sukobi su okončani Daytonskim sporazumom krajem 1995. I tada, a i godinama poslije, mnogi su ocijenili kako je time u BiH prestao oružani sukob, ali rat nije završio.

Piše: Senada Šelo Šabić, za Radiosarajevo.ba

Trending

Istraživanje o učenicima u BiH: Informacijska pismenost i vještine na alarmantno niskom nivou

I, zaista, svima koji poznaju političku situaciju u BiH to je jasno. Dovoljno je pratiti sadržaj političke rasprave, otvoriti novine ili popričati s ljudima i jasno je da rat nije gotov. Živi u pozadini, kao podsjetnik na sve ono neizgovoreno i nerazriješeno dok građani pokušavaju ići za svojim životima. Kao podsvijest koja upravlja većim dijelom našeg ponašanja dok svjesni um kontrolira samo mali dio naših odluka. Rat kao sjenka koja se nadvija nad gradovima i selima i, kako god da se Zemlja okreće, ta sjenka ne nestaje. Prozirna, neuhvatljiva, ali uvijek prisutna.

No, kako objašnjava psihologija, a znamo i sami iz iskustva, nerazriješene priče iz naše prošlosti možemo jedno vrijeme potiskivati, ali one, prije ili kasnije, izađu na površinu. Nađu način kako da isplivaju iz tame čak i ako ih svjesno pokušavamo ugušiti, utišati, zaključati.

I BiH je živi organizam. I ona je sada u situaciji da ne može više utišavati bol i traumu koju prolazi zadnjih trideset godina. Gotovo je, stvari moraju izaći na površinu i riješiti se ovako ili onako.

Neka mi čitatelji ne zamjere poetski ton. Ono što želim reći jeste političko, ali je i prosto ljudsko.

Za koga ima života u BiH?

Niz izvještaja govori o tome kako je posljednjih mjeseci BiH u najvećoj krizi od završetka rata. Neću ovdje ponavljati sve elemente te krize, čitatelji je ionako dobro znaju. Za one, ako ih ima, koji po prvi puta čuju da je u BiH kriza, recimo samo ključne riječi – odcjepljenje, referendum, vraćanje nadležnosti, povlačenje suglasnosti, upisivanje imovine, izborni zakon, legitimno predstavljanje, nepriznavanje zakona, poništenje odluka, neprovođenje presuda, produženje mandata EUFOR-a, izbor visokog predstavnika...

A da ne spominjemo korupciju, kriminal, nepravdu za Davida i Dženana, politički utjecaj nad pravosuđem, nezaposlenost, manjak investicija, zagađenost okoliša, rasprodaju nacionalnih resursa, i, kao posljedicu, galopirajuću emigraciju mladih i obrazovanih, zapravo svih – i mlađih i starijih, sa i bez diploma, iz svih dijelova BiH, bez etničke razlike. Odlaze jer u BiH, procjenjuju, za njih života nema.

Pa za koga ima života u BiH?

BiH ima više od 51.000 kvadratnih kilometara teritorije. Nastanjuje je oko tri miliona stanovnika. A i to je vjerovatno u ovom trenutku optimistična brojka. Broj novorođenih pada, stasali iseljavaju, stariji prirodno odlaze. Zemlja se prazni.

Zašto? I mora li tako biti? Je li zaista moguće da građani u BiH koji govore istim jezikom, ili se sasvim dobro razumiju na svim jezicima koje službeno govore, ne mogu naći zajednički jezik dogovora oko svoje sudbine?

Je li moguće kako zaista vjeruju nacionalističkim dinosaurima da su za BiH jedino rješenje daljnje podjele, daljnje mrcvarenje?

Ne shvataju što imaju

BiH se ne nalazi na ekstremnom klimatskom i geografskom položaju. Naravno, cijela planeta je pogođena promjenama, ali tu, gdje se BiH nalazi, dobar je položaj. Možda nije najbolji, ali sigurno nije ni najgori na planeti.

Kako onda građani ne shvaćaju šta imaju? Zar stvarno misle da su se druge države izgradile bez borbe, bez unutrašnjeg dijaloga? Misle li kako su države koje dobro funkcionirajutakve jer ih je neko izvana naštimao i one sada tako, same po sebi, traju?

Zar misle da postoji neko ko upravlja svijetom i koji baš Bosancima i Hercegovcima ne dopušta da se razviju. Oni bi, ali, eto, neko tamo izvana je jači pa koči. Ne da. Oni se trude, ali vraga, ta neka velika sila ima pik na Bosnu, i na Hercegovinu, pa ih tako zajedno gnječi, pritišće, gazi.

Ljudi ne znaju šta će nego pobjeći u Austriju, Njemačku, Švedsku jer tamo nema vanjske sile koja gazi i davi te države. Tamo je sloboda.

A, političari iz takvih slobodnih zemalja pristaju na BiH u raljama nacionalizma, jer misle kako ovdje ne može bolje. Može negdje drugo, ne može ovdje. Jer ljudi koji ovdje žive ne znaju za bolje. Oni mogu bolje kada odu, ali ovdje ne.

Ovo je ključno pitanje rata u BiH u ovih trideset godina. Mogu li, znaju li, žele li njezini građani bolje? Slobodu tu, kod kuće? Ne kod komšije, ne kod dalekog rođaka. U svojoj kući. A ne da bježe kod poznatih i nepoznatih dobrotvora, pa i zlotvora, i da opravdavaju gostoprimstvo time kako je u BiH nemoguće živjeti.

Čekajte samo da svi odu, da neki drugi kupe zemlju, dosele u BiH i izgrade drugačije društvo. Onda će priča biti kako su velike sile cijelo vrijeme to i imale u planu – da rasele Bosance i Hercegovce, jeftino uzmu njihovu zemlju i onda razviju ekonomiju i stvore bogatstvo koje se u ovoj zemlji može stvoriti. Opet će odgovornost biti na nekom drugom, a ne na građanima BiH.

Tinejdžeri na steroidima nacionalizma

Sloboda je odgovornost. Sloboda je izbor. Sloboda je hrabrost. Sloboda je stanje uma. Sloboda je odlučnost. Sloboda je sve to. I više. Sloboda je stanje uma koja generira hrabrost i odlučnost da se preuzme odgovornost za svoj vlastiti život. Ali sloboda je i šansa za poraz, za grešku, za odrastanje.

Nakon trideset godina, vrijeme je da BiH odraste. Taj posao neće iznijeti vječni politički tinejdžeri na steroidima nacionalizma. Kao ocvali rockeri, oni samo udaraju istu notu.

Kako je moguće da ih uopće neko više i sluša? Da im je njihov zvuk imalo privlačan? Zar ikoga može pokrenuti ta istrošena naracija o različitostima, o posebnosti Srba, Hrvata, Bošnjaka, ostalih i preostalih, oni koji se ne izjašnjavaju i koji se glasno izjašnjavaju…. Ljudi, pa to je samo jedan moment u našim životima – rođeni s nekim nacionalnim obilježjem. Ali ono ne određuje šta sve još jesmo i možemo biti, ali u BiH, kažu, određuje sve.

Tako je rekao Dayton, tako kažu BiH političari, tako kaže i međunarodna zajednica.

Dayton je sveto pismo, kaže hrvatski predsjednik.

Zar im zaista vjerujete? Zar vjerujete u to što kažu?

Dayton je bio proizvod trenutka. Hvala mu što je prekinuo tragediju, ubijanje, silovanje, protjerivanje, ljudsku patnju. Hvala. Sada treba nešto drugo. Sada treba novi društveni ugovor među građanima Bosne i Hercegovine.

Urediti BiH kao civiliziranu građansku državu

Sada je došao trenutak istine.

BiH NIKADA NEĆE postati normalna, stabilna funkcionalna i prosperitetna država s Daytonom. Kako bi i mogla? Vođe nacionalističkog benda praćene stotinama svojih ministara i savjetnika, tamburaša i harmonikaša, lupa dosadni ton, troši sredstva, galami, buči, ne daju da se išta drugo čuje osim njihove buke. A uz sve to uzimaju dobre pare. Pa zašto bi oni prestali? Njima zabavno, ludo, nabrijano, seksi… they have the time of their lives. Zašto bi oni prestali?

Stranci, šta njih briga? Iskreno. Ima ih koji brinu malo više, neki manje, ali u konačnici niko od njih ne živi u BiH. Mogu imati empatiju. Mogu imati i neki opći humanistički poriv da pomognu.

Mogu biti uplašeni halabukom nadobudnih tinejdžera pa stvari pokušati nabrzinu, pošto poto s njima riješiti kako bi se mogli baviti svojim problemima. Nije njima BiH na listi prioriteta. I ne treba biti, osim samim građanima BiH. Stranci mogu imati svoje interese i predstavljajući se kako pomažu BiH, a, zapravo, realizarati svoje interese. Mogu imati i različite interese pa ih prebijati preko leđa BiH. Sve je to život. Sve je to međunarodna politika. Sve je to svijet u kojem živimo. Nije to ništa novo.

Ali, oni ne mogu i te trebaju riješiti BiH. A ako je pokušavaju riješiti tako što će cementirati Dayton, onda im se treba zahvaliti na pomoći. A, ako će pomoći tako što će moliti nerazumne političke tinejdžere, kao što sada rade, da se smire i postanu ozbiljni i rade za interes naroda, onda su ili naivni ili nesposobni ili licemjeri. Ništa od toga neće pomoći BiH.

Pitanje je – ima li BiH građane koji žele uređenu državu? Koji žele urediti BiH kao malu evropsku civiliziranu građansku državu? Ne nekakvu bošnjačku islamsku džamahiriju, jer ona to nikada nije bila niti može biti. Dosta više nasjedanja na pubertetske štosove. Zar imamo toliko vremena raspravljati o smicalicama nabrijanih tinejdžera?

Država rijeka

Ne, BiH treba biti kao i druge države Evrope. Kažu to nije moguće jer je različita. Jeste, različita je. Ima predivnu Unu, čarobni Vrbas, snažnu duboku Drinu, divlju Neretvu, opuštenu Savu, ima strpljivu i tihu Bosnu. Posebna je. Ima bisere i dragulje poput Plive, Sane, Bune, Trebišnjice i Trebižata, Rakitnice, … Ja bih BiH preimenovala u državu rijeka. Dati rijekama konstitutivni status. I neka one odlučuju.

Ima li šaptača rijekama? Možemo li čuti što one žele?

Može li se čuti glas onih koji nisu drski i bahati tinejdžeri na steroidima nacionalizma? Ima li u BiH odraslih, zrelih ljudi? Onih koji su spremni preuzeti odgovornost za svoju zemlju, raditi u cilju ostvarenja zajedničke vizije, i konačno biti svoj na svome. Slobodan i odgovoran istovremeno.

Završilo je djetinjstvo. Završio je pubertet. Nema više izgovora i prebacivanja odgovornosti na strance. Nema mame i tate. Ili sada ili nikada. BiH više ne može čekati.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.

NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, isti dan kad je kolumna objavljena, može to isključivo uz pismeno odobrenje Redakcije portala Radiosarajevo.ba.

Nakon dozvole, dužan je kao izvor navesti portal Radiosarajevo.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, uz dozvolu uredništva portala Radiosarajevo.ba, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.