Segor Hadžagić o predstavi Pinokio u nevolji

Pozorište pojedinaca koje ne mijenja društvo

Piše: Segor Hadžagić, teatarski kritičar

„Pozorište danas ne može promijeniti društvo, ali zato može pojedinca!“
Koliko puta ste od domaćih pozorišnih reditelja, glumaca ili dramskih pisaca čuli ovu frazu? Deset? Pedeset? Hm...Biće ipak sto puta. Ili  možda nešto malo više...Uglavnom,  taman toliko da ovu, suštinski apsurdnu, frazu prihvatimo kao apriornu istinu. Ako samo malo, bez velikih interpretatorskih pretenzija, zagrebemo po ovoj frazi i pročačkamo šta se krije ispod ove bezlične maske, vrlo  lako ćemo pronaći još ružnije lice i naličje našeg pozorišta danas:

Po definiciji, pozorište je kolektivna umjetnost i namijenjeno je  kolektivu. Od Euripida, preko Shakespearea, Marlowea, Lessinga, Ibzena do Brechta, Becketta, Pintera i postdramskog pozorišta, da spomenemo samo najbolje, oduvijek je pozorište mijenjalo svijet. Nekad u većoj, nekad u manjoj mjeri. U elizabetansko doba, zbog „predugog jezika“ znale su letjeti i glave. Ibsen je svojom Norom  uticao na promjene paradigme „ žene kao poslušne domaćice i majke“, Mejerholjd je ubrizgavao revolucionarni polet u žile radničke klase, dok njegove grandiozne ideje nisu postale opasne po društvo, Brecht je želio promijeniti svijest njemačkog naroda opijenog nacizmom, Beckett nam je svima opalio „metafizički“ šamar, moju generaciju oblikovao je Vito Taufer, Nekrošijus, Koršunovas...itd. 

Dakle istina je upravo dijametralno suprotna, pogotovo u našoj sredini : pozorište nikad ne može promijeniti pojedinca, već isključivo društvo. Doduše, uticaj pozorišta na širu javnost uistinu slabi, ali ne trebamo zanemariti ni najgore, najneorganiziranije, najmrtvačkije,najsenilnije i najimpotentnije pozorište poput našeg. Da, i ono mijenja društvo (publika koliko god bila mala i dalje je društvo), utiče iz drugog plana, izobličuje, degenerira, ispija krv, uspavljuje...

„Čekaj, otkud tebi pravo da širirš hejterski govor protov našeg pozorišta, otkud tebi toliko gorčine, jeda, „pljuvačke“, upitaće neko iz svijeta pozorišta, „dobronamjerno ili ne“, sasvim je svejedno...
Otkud mi pravo? Prvo, zato što volim pozorište, pa imam pravo biti ogorčen i malčice agresivan spram onih koji ga skrnave.

„Otkud ti to da ga skrnave, pa zar ne vidiš silne nagrade...“, nabraja taj 'dobronamjerni ili ne', sasvim je svejedno.

Prekidam ga  da bih duboko udahnuo i time smirio želju da mu stručno, intelektualno odgovorim, a onda mu odbrusim jezikom kafane, jedinim koji ovdje još uvijek prolazi: „pa bolan svuda viđam iscrpljene glumce koji su umorni od rada na predstavama, koje ih ne zanimaju, redatelje koji moraju da rade tekstove koji im ne odgovaraju da bi preživjeli, dramaturge koji se u našoj sredini smatraju krojačima („de mi ovo stanji, a ovo mi ovdje malo suzi“), viđam umorne ljude koji liče na činovnike što rade u nekim gubernijama, ljude koje se boje za svoj posao („jer kad si na budžetu to je ipak nešto“, „sigurnost je to, maca“, „radije bi podig'o sebi kredit, nego nekakvu bunu“, „para na paru ide“...), ispijene, beživotne, bolesne...

Mala je grupa onih kojima je ok. Oni su dobili nagrade i kako to automatski biva u apsurdnim društvima, odmah su kanonizirani, malte'ne velikani; još malo pa u udžbenike i historije BH teatra... Ali, sudeći po većini pozorišnih radnika, naša je scena mašina za umrtvljavanje društva, dječija uspavanka puna kreštanja, kupovina i prodaja mrtvih duša... Naše je pozorište dvojnik trenutne politike. Ili je prihvatite ili odaberite bolest, ludilo, depresiju ili...naprosto budite zdravi pojedinci koji institucionalno i ispolitizirano domaće pozorište ne može promijeniti odnosno isisati svu vitalnost, uništiti vaš smisao za igru, ispit vam krv i navuć kakvu bolešćinu... Izađite iz pozorišta!

Ali ipak, dešavaju se slučajevi „pojedinaca koje pozorište ne može da mijenja“. I meni je, nasreću, pripala čast da pišem o njima. Ljudi su me zamolili da pogledam njihovu predstavu i  da, ako imam vremena, nešto i  napišem. Rekao sam, hoću ako bude dobra, jer mi je muka više od pisanja o lošem pozorištu, stvarno.. Osjećam se k'o mrtvozornik.

Sva sreća, predstava je bila odlična, mnogo iznad godišnje ponude svih pozorišnih institucija. Pristao sam pisati na poziv (ne narudžbu), jer me kao klinca najviše oduševljavalo kako pisci na poziv prijatelja muzičara napišu fantastičan liner note ili recenziju, često iskreniju i bolju od same književnosti. Najsvježiji primjer mi je liner note pisca Dael Orlandersmitha za Album „raw meet“ newyorškog avangradnog gitariste Elliot Sharpa. Duhovito, britko, emotivno direktno i bez ijedne jedine fraze. Čovjek daje svoje viđenje muzike i kada je slušate ne možete skinuti osmijeh sa lica, neke asocijacije su tako pogođene „u sridu“, da vam to dodatno pojača muzički ugođaj.

To bi kod nas zvali „jaranska recenzija“, i ona je miljama daleko od jaranske kritike o nekom pozorišnom zbivanju koje ne vrijedi ni pet para. Jaranska recenzija je kada pišete o ljudima koje vas inspirišu. U ovom slučaju to su Aleš Kurt i Belma Lizde-Kurt, koji su osnovali  „mašinu koja se uključi, pa ne može da se isključi. Strassssan teatar“, mašinu koja se uključuje tamo gdje ima potrebe za pozorištem.

A gdje je to? Prvo ću vam reći gdje je nema. Naime, Aparat teatar na čelu sa Alešom Kurtom, ovaj put u ulozi producenta i pisca, i Belmom Lizde-Kurt kao rediteljicom, i glumcima Igorom Skvaricom, Edhemom Husićem, Majom Zećo i Irmom Alimanović, sa svojom prvom predstavom 'Pinokio u nevolji' nastupila je na ovogodišnjem Messu i doživjela izvanredan prijem kod publike. Međutim, na okruglom stolu nije se pojavio, pazite, niko! Mess i promocija domaćeg teatra izgleda djeluju nespojivo. Bruka i sramota! Messu na čast pošto ova mašina ne može da se isključi. Računajte na to. Belma, Aleš i ostala ekipa pronašli su energiju za neometano funkcioniranje mašine.

Dozvolite mi  jednu digresiju: kao student Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu imao sam prilike gledati  neke Alešove predstave ('Kad bi ovo bila predstava', 'Stop mašina', 'Mjera za mjeru', 'Obućari'). Čovjek je konstantno pravio istu neoprostivu grešku u ovoj sredini, da ne kažem grijeh: bio je maštovit, zanimljiv, imao je smisao za humor, znao je spojiti mješavinu blistave i iritante retorike sa vodviljem, prepoznati političko u grotesknom, igrao je oštro, doduše ponekad i previše driblao, ali neka, čovjek je to sebi mogao dozvoliti. Vidio sam kako glumce zasipa raznovrsnim asocijacijama od književnosti i filma, do filozofije i tv reklame. Rekoh sebi: Bogami Aleš, tvoju mašinu institucionalno pozorište ovdje će isključiti. I nekako su je isključili. I Neka su... Pjesnici treba da traže svoj put! Zamislite Mandeljštama koji piše ode Josifu Visarionoviču. Ne ide! Nije to ta energija.

Što se tiče Belme, prvo što sam zapazio i uskliknuo: evo jedne glumice „u nas“ koja nije patetična. Belma je imala gestu naivne, dobroćudne djevojčice i eruptivnu energiju uvrijeđene žene. Giulietta Masina, u svim izdanjima! Rekoh sebi: Bogami Belma, isključiće i  tebe...

Na sreću, i Belma je prepoznala pjesnika u sebi i...nastala je divna predstava 'Pinokio u nevolji', Alešova adaptacija poznatog Collodijevog djela. Nastao je teatar za djecu i mlade, koji je iskoristio sve pojedinačne talente u ekipi: Aleš je u pisanju pronašao način da dječji svijet uklopi u aršine konfuzne današnjice. Njegov je Pinokio dječak koji razbija tabue i koji se suočava sa perverzijama modernog svijeta – pedofilijom, korumpiranošću, narkomanijom. Bez trikova jeftine didaktičnosti.

Belma je na sebe preuzela režiju i organizaciju iskoristivši eruptivnu energiju uvrijeđene žene: u kreativnom smislu prepoznala je prave glumce, spojila slepstik, mjuzikl i brehtovske songove, a u organizacijskom, zajedno sa Alešom obišla gotovo čitavu Bosnu i Hercegovinu (Brčko, Tešanj, Bosanska Gradiška, Cazin, Mostar, Zenica, Srebrenik, Rudo, Jajce), preciznije rečeno: tamo gdje postoji stvarna potreba za teatrom, u sredinama o kojima malo znamo i koje nas malo zanimaju, za klince koji vape za pravim teatrom, 'Pinokio u nevolji' je punio sale, korespondirao sa publikom i mijenjao društvo.

Sad...nije izazvao nikakavu revoluciju, ali je klince obogatio za jedno novo iskustvo. Ako to nije promjena društva ili barem jedan korak ka promjeni, onda stvarno ne znam šta jeste... U glumačkoj ekipi našao se mladi Igor Skvarica u ulozi Pinokija koji je pokazao zavidnu moć improvizacije kao i savršenu preciznost u partnerskoj igri. Igor može animirati publiku i potpuno se prepustiti inspiraciji trenutka, što je za mladog glumca u glavnoj ulozi rijetkost. Također, zna kako  da 'ne visi na sceni' (kada nema repliku ili preciznu fizičku radnju), što je, valjda siguran znak golemog talenta.

Edhem Husić se ulogama u „Pinokiju“, potvrdio kao jedan od najboljih naših glumaca u pozorištu za djecu i mlade. Brza transformacija iz lika u lik, širok glasovni dijapazon i sasvim simpatična „šmira“, jasni su pokazatelji da se Husić uključio „đe treba“, na pravi napon, i da je uistinu strasssan glumac, jer voli da igra a kojeg  „pozorište koje mijenja pojedinca“ može samo isključiti.

Odličan posao prave i Maja Zećo i Irma Alimanović, koje, možda malčice, fudbalskim žargonom rečeno, trebaju razigrati i krenuti naprijed u smislu intenziteta, energije i vjere u ono što rade.

A odlična prilika da se to popravi je novi projekat Aparat Teatra „How to Fly in Europe“ koji će se održati od 11.do 15. decembra. Workshop će voditi ugledni koreograf i plesač Branko Potočan, a koordinator i mentor je Aleš Kurt.

Pješačka zona' Branka Potočana u SARTR-u

Više informacija o workshopu možete saznati na stranici  Aparat teatra. Radionica je namijenjena svim  glumcima i plesačima a posebno onim pojedincima koji osjećaju da ih pozorište ne može promijeniti…Naše institucionalno, prehlađeno, nekrofilno pozorište…pozorište koje mijenja društvo, tako što ga uniformira, birokratizira i šalje u kreativni had…Za vas tu je mašina koja se ne isključuje. Strasssssan teatar.

Vezano:
Ana Kobelja: Pinokio, klavir i balet
Pinokio u nevolji – godinu dana stariji
Belma i Aleš najavljuju novu predstavu za djecu