Samir Šestan: Talačka kriza Bosne i Hercegovine

Piše: Samir Šestan, E-novine

Uprošćeno, jednodimenzionalno posmatranje političkih poteza ozbiljnih igrača na sceni, pa i apriorno ironiziranje teorija zavjere, čovjeka može odvesti do stanja koje je ovdašnjoj javnosti najpoznatiji holandski penzioner, svojevremeno, opjevao stihom “Daleko si ti od istine”.

Nek se djeca malo igraju makazama

Američko guranje organizaciono-institucionalnih promjena u Federaciji BiH, uz fascinantno dosljedno uzdržavanje od bilo kakvih zahtjeva prema Republici Srpskoj i ignorisanje, prilično suvislih, pitanja zašto se u priči o racionalizaciji i reformi države, ne razgovara na nivou čitave BiH, na prvu (ma šta na prvu – i na drugu, treću,…, desetu,…), izaziva rezervu i skepsu. I čini se kao još jedan kapitulantski čin “međunarodne zajednice” pred vlasnikom manjinskog paketa dionica virtuelne države BiH.

I kao pušenje još jedne opsjene Gazdinih spin doktora. Možda najveće nakon one o “boljem dijelu BiH”. Ovaj put “Problemi nisu u RS, nego u Federaciji i nesređenim bošnjačko-hrvatskim odnosima”.

Tako postavljajući stvari, izgleda da su Amerikanci u posljednju priču ušli sa stavom “bolje da “tamo ne tako daleko” ne diramo, jer smo se uvjerili da se ništa ne može postići, pa hajde da pokušamo da sredimo stanje u Federaciji”.

No, (ne)ozbiljnost tih pokušaja – a proklamovani stav je prilično ciničan: “Mi nećemo ništa raditi, nego će to raditi nevladin sektor, koji ćemo mi samo finansirati” – i prijedlozi koji su dosad ugledali “svjetlo dana” (a koji ne odmiču od dejtonske manije igranja s makazama i geografskim kartama), dovode u pitanje stvarnu namjeru Amerikanaca (da ne zadiremo u psihičko zdravlje nvo zaljubljenika u krojački zanat).

Turskog hljeba i američkih igara

Pritom je priča da će teritorijalnim preustrojem Federacije doći do pojeftinjenja preskupe države, kroz smanjenje njenog političko-administrativnog aparata, isto toliko ozbiljna koliko i nedavno držanje predavanja Turskog premijera svojim sunarodnjacima da ne treba da bacaju hljeb jer ljudi u svijetu umiru od gladi.

Niti bi i jedan gladni čovjek imao ikakve koristi od toga da oni koji bacaju hranu to prestanu (pa ne bi ono što uštede nebacanjem hljeba slali gladnima, nego bi potrošili na “kolače”), niti bi politički aparat koji opstaje zahvaljujući bjesomučnoj javnoj potrošnji i korumpiranju vlastitih građana išta uštedio smanjenjem broja kantona.

Pritom se ne radi o pesimističkim projekcijama, nego o iskustvu – jer nam je ta priča, od “međunarodne zajednice” i domaćih jebivjetara već nekoliko puta prodata (da bi nas ono što nam je trebalo pojeftiniti, samo još skuplje koštalo), ali su to, valjda, i sami zaboravili. Ili računaju na ovdašnju poslovičnu sklonost mase amneziji.

A i mi smo generalno, valjda, toliko glupi da nam se može prodati kolektivna odgovornost za sve i svašta. Uključujući i stvari čije je rješenje upravo (i jedino!) u moći onih koji nama nabijaju odgovornost na nos. Govorili o gladnima u svijetu, izreaelsko-palestinskom sukobu, globalnom zagrijavanju, medijskim slobodama i ljudskim pravima, Facebooku, turbo-folku ili skidanju ludačke košulje sa Bosne i Hercegovine, nebitno.

Kolektivni kandidat za robiju

Koliko ozbiljnim lokalni političari doživljavaju moguće promjene koje bi BiH izvukle iz stanja zarobljenosti, razriješile talačku krizu u kojoj političke elite drže vlastite građane žrtvama terora i pljačke stoljeća i odvele zemlju na put EU integracija, najbolje govori podatak da svaki od bh. kandidata za kolektivnog Sanadera (da sad miškoviće ostavimo po strani) ne traži alternativnu destinaciju za život, nego se utvrđuje u BiH. Zidajući zamkove koje će njihove pristaše, računaju, braniti do zadnjeg (bez obzira bili oni na mostarskim Barama, laktaškim Bakincima ili sarajevskim Poljinama).

Imbecilno dejtonoliko zveckanje makazama nad kartom federalnog dijela BiH, kleptomanskom kleronacionalističkom političkom establišmentu u BiH (koji je narkoman koji se fiksa vanjskopolitičkom ministarskom foteljom apsolutizovao, ispunjavajući proročanstvo Nijaza Durakovića o sahranjivanju socijaldemokratije na ovim prostorima) daje sigurnost Poznatog (provjerenog terena manipulacije). Sigurnost koja je ozbiljno poljuljana već prvim naznakama mogućnosti stvaranja pravnih država, od Hrvatske i Srbije.

Nekadašnje “matične domovine”, ušavši u fazu razračunavanja sa krupnim kriminalcima, postale su “susjedne države, koje ne bi trebale da se miješaju u unutrašnje stvari BiH” (Naprosto je urnebesno zabavno pratiti propagandnu mašinu Velikog Gazde, koja se zgraža nad činjenicom da je republičkosrpska opozicija održala press konferenciju u Beogradu, “glavnom gradu druge države”, umjesto u vlastitoj državi i… – malo je falilo da ne kažu: u Sarajevu).

“A sad nešto sasvim drugačije”

Američki plan za reorganizaciju Federacije, dakle, nikog nije previše (ustvari, manimo se kurtoazije – nije uopšte!) uznemirio, osim nekolicine još neumrlih optimista, koji svaki put pomisle da će se nešto konačno desiti i da će biti bolje (da, da, od ponedjeljka), pa se svaki put strmopizde u bezdan razočarenja ponuđenim rješenjima i njihovim efektima.

Domaći politički igrači (koji, balkanoidno, respektuju samo argument sile), otkako im je rečeno da Sjedinjene američke države ne misle nikog ni na šta prisiljavati, nego da promjene očekuju “odozdo”, čitavu priču posmatraju krajnje nezainteresovano. Pominjanje građana i nevladinog sektora, kao inicijatora promjena i kreatora rješenja, zbunjuje ih tek u kontekstu povremene potrebe da postave pitanje: “Jel ovo skrivena kamera?” (Al, dosadna im verzija, a ne kao ona s "Dačićem bez gaća”.)

Međutim, razvoj događaja u Republici Srpskoj otkriva vrlo zanimljivu mogućnost, da je čitava priča sa rekonstrukcijom Federacije tek dimna zavjesa.

Ili, ako i nije, i ako se zaista radi o ozbiljnoj namjeri (u što nije baš lako povjerovati, s obzirom da se glavna uloga pokretača političkih promjena daje zombijevski apatičnim građanima i, za takve zahvate, nesposobnom nevladinom sektoru), onda otkriva vrlo zanimljivu nus posljedicu američkog bavljenja Federacijom, na političkom životu RS.

Montaža E-che

I nacional-socijalističke revolucije jedu svoju djecu

Naime, prihvativši priču da je problem u Federaciji i da rekonstrukciju treba provesti u njoj i primjenjujući agresivno javno zagovaranje tih promjena, uz istovremeno zaobilaženje konstatovanja bilo kakvih problema u RS, američka je administracija (u liku ambasadora SAD u BiH) potpuno razoružala kleronacionalističku propagandnu mašinu Velikog Gazde, ostavivši ga bez omiljenog oružja za masovno uništavanje razuma vlastitih građana.

Pri tome je, klasičnim previdom pohlepnih megalomana, Gazda, paktom sa Federalnim Utamaniteljem Socijaldemokratije i Utamaniteljevim ispunjavanjem svih Gazdinih intimnih želja (i to bez prezervativa), RS ostavio bez ijednog relevantnog virtuelnog neprijatelja na “bošnjačkoj političkoj sceni”.

Na taj način, Gazda je ostao bez omiljene mantre o ugroženosti RS, na kojoj je jahao sve ovo vrijeme. Pa je i priča o međunarodnoj zavjeri i ubacivanju 10 miliona dolara s ciljem njegovog uklanjanja sa vlasti, javnosti (i to onom njenom nacionalističkom segmentu, na koji se svo vrijeme oslanjao) – potpuno nebitna. Ili da parafraziramo narodnu mudrost: “Kako došao, tako i otišao.” Samo još tenkovi fale.

Jer je, po prvi put, napravljena jasna distinkcija između ugroženosti i sudbine RS i ugroženosti i sudbine kriminaliziranog, bahatog i nasilnog Vođe, odavno poludjelog od vlasti. I otvoren put za njegovo strmoglavljivanje. I perspektivu u kojoj će zažaliti zbog uzimanja srbijanskog pasoša, jer je jedino što će mu on omogućiti, usljed nastalih promjena - boravak u tamošnjim zatvorima.

Fan klub Monice Lewinsky

Naravno, možemo samo nagađati da li se radi o slučajnom pogotku, iz rikošeta, ili izvanredno smišljenoj operaciji. I da li su i priča o Federalnim promjenama i Lagumdžijino klečeće prčkanje oko Gazdinog šlica, zapravo precizno projektovani, sa sad već uočljivim ciljem. Ali, ono što je jasno je da će Amerikanci učiniti sve da balkanska verzija Bin Ladena – u smislu lika koga stvore a on se okrene protiv njih – plati za sve uvrede i poniženja koja im je u posljednjih 6 godina nanio. A račun je, bogami, “debeo”. Za bankrota.

A Federacija? Eh, Federacija. Najzabavnija stvar u BiH je da se stravično komplikovanim i nerješivim predstavljaju situacije koje su u nivou sabiranja jednocifrenih brojeva manjih od 2.

Rješenje, koje bi u državi kao što je BiH trebalo biti Ustavom propisana matrica za rješavanje svih problema, staro je hiljadama godina. To je parafraza univerzalnih moralnih načela: “Čini drugima što želiš sebi” i “Ne čini drugima što ne želiš sebi”, koju je, ovih dana, ponudio i Predsjednik Federacije Živko Budimir. On je, naime, kao model za rješenje gordijeva čvora u Mostaru predložio: "Neka Bošnjaci Mostara, zajedno sa SDA i drugim bošnjačkim strankama, naprave prijedlog modela izbora i vlasti u gradu Mostaru. Mi ćemo ga prihvatiti uz uvjet da taj isti model zaštite prava, bude primijenjen na razini Federacije BiH, za Hrvate. U suprotnom, na sceni je pristup dvostrukih kriterija kojima sebi brojniji narod želi osigurati dominaciju tamo gdje je brojniji - a to je u većini sredina i na višim razinama - a u Mostaru gdje je u manjini štititi svoja prava.” I šta se tu ima više dodati? Osim da isti princip vrijedi i za RS, odnosno čitavu BiH.

Samo što ovdje (a i inače po balkanskim vukojebinama) umjesto poštovalaca visokih moralnih načela, žive likovi iz Magnusove i Bunkerove alanfordovske satire, čiji je moto “Uzmi, ukradi, ubij, ali imaj”. I kojima su na čelu poštovaoci lika i djela legendarnog zaštitnika bogatih, Superhika, i njegove krilatice “Sirotinja nikad nije toliko siromašna da joj se još nešto ne bi moglo oteti”.

Elem, ako ništa drugo, biće zanimljivo posmatrati šta se sve može napraviti uz pomoć malo magle oko ustavnih promjena i ukrštanja lokalne socijaldemokratije sa iskustvom Monice Lewinsky.

Tekst prenosimo sa prijateljskih E-novina