Sadija Kavgić: Berlin i Berlinale

Za glavni grad Savezne Republike Njemačke je filmski festival Berlinale jedan od najvažnijih događaja, koji doprinosi pozitivnom imidžu grada, a ovog februara je održan po 65. put.

Piše: Sadija Kavgić za Radiosarajevo.ba

Berlin – od ribarskog sela do 3,5 milionskog grada

Danas 3,5-milionski grad Berlin nastao je spajanjem dva ribarska sela na rijeci Spree 1307. godine. Već krajem 1877 godine Berlin broji milion stanovnika.  ored Pariza i Londona je jedan od najposjećenijih gradova Evrope. Preko 700 gradskih ulica su zajedno duge oko 464 km. Najljepša je ulica Unter den Linden (Pod lipama) koja se pruža od Brandenburške kapije, duga 1.040 i široka 60,6 metara!

Berlin ima 72 javna trga, od kojih su najvažniji Trg opere (Opernplatz), Žandarmerijski trg (Gendarmenmarkt), Schlossplatz, Alexanderplatz…
Berlinski zid, koji je grad Berlin od 1961 do 1989 godine dijelio na istočni i zapadni Berlin bio je izgrađen posred Potsdamer platza. Danas je ovaj trg jedan od najposjećenijih trgova u Berlinu i najvažniji čvor filmskog festivala Berlinale.

Berlin i Pariška komuna

Ulice i trgovi Berlina su tako široki, da je svakom posjetiocu, posebno u hladne zimske dane kakvi obično vladaju za vrijeme Berlinala, vjetar vrlo neugodan pratilac. Sociolog i istorijski vodič kroz Berlin Martin Jander zna zašto je to tako:
Nakon pobjede u njemačko(prusko)-francuskom ratu 1871. godine i proglašenja drugog njemačkog carstva u francuskom kraljevskom dvorcu Versaille, u Parizu nastaje prvi u svijetu pokret proleterske revolucije i gradske samouprave, poznat pod imenom Pariška komuna. U sukobima sa vojskom stanovnici Pariza, kao i sam grad trpe velike štete.

„Konzervativne elite u Berlinu su bile u strahu od lijeve revolucije, pa poučeni iskustvom Pariza od tada grade što je moguće šire ulice, kako bi vojska mogla lakše spriječiti izbijanje revolucije.“, kaže Jander.  Nekih 80 godina kasnije Berlin se nalazi usred hladnog rata i jedan od odgovora na njega je i nastanak Berlinala.

Festival

Šest godina nakog završetka II. svjetskog rata, grad Berlin je tada već podijeljen na istočni i zapadni sektor, otvoren je 06. juna 1951. godine, na američku inicijativu, prvi Internacionalni filmski festival u Berlinu. Festival je otvorio Hičkokov (Hitchcock) film Rebecca. Filmovi iz socijalističkih zemalja nisu bili dozvoljeni.

Već od samog početka je Berlinale imalo veliki uspjeh. Danas je Berlinale, nakon Toronta, po broju gledalaca drugi filmski festival u svijetu. Broj prodanih karata je prošle godine dostigao brojku od skoro 325.000.

Od 7.265 dostavljenih filmova njih 441 su kao zvanični festivalski filmovi prikazani u devet sekcija i tri specijalna programa, za vrijeme 11 dana trajanja festivala, a samo njih 19 su imali šansu da dobiju nekog od medvjeda.

U poređenju sa ovim brojevima je Cannes skroman: tamo je 2014. godine prikazano 87 dugih i 50 kratkih filmova. Zato Cannes ima najvažniji filmski market na svijetu.

U fazi pripreme za Berlinale rade 500 saradnika, za vrijeme festivala 1.300, a ostatak godine njih 40. Od 2000. godine direktor festivala je Dieter Kosslick, sa ugovorom do 2019. godine.

Nagrade

Zlatnog medvjeda dobija najbolji film. To je ove godine film iranskog režisera Jafar Panahija “Taxi”. Odmah potom je Velika nagrada žirija. Ona je dodijeljena čileanskom režiseru Pablo Larrain za film „El Club“.

Jednog srebrnog medvjeda moguće je, među ostalim, dobiti u disciplinama režija (dijele Radu Jadu „Aferim“ i Malgorzata Szumowska „Body“), scenarij (Patricio Guzmán, „The Pearl Button“), najbolja glumica (Charlotte Rampling), najbolji glumac (Tom Courtenay) ili za “izuzetno umjetnički uspjeh u kategorijama kamera, rez, muzika, kostim ili dizajn seta”.

Zlatni počasni medvjed važi kao priznanje za životno djelo gostu Hommaga (2015. Wim Wenders). Jedan dječiji žiri dodjeljuje staklenog medvjeda za najbolji dugi, odnosno kratki film u sekciji Generacija. Zatim postoje nagrade nezavisnih žirija publike ili npr. Teddy za najbolji LGBT film.

Najviše nagrada žirija su do sada osvojili filmovi iz SAD-a (13), Francuske (8), Velike Britanije (7), zatim Njemačke, Italije, Španije (po 6).

Tehnika

Do prije samo nekoliko godina su i po 20 kilograma teške filmske role za svaku novu projekciju morale biti prevožene od kina do kina. Danas su one, kao i glasni mehanički projektori potrebni samo još u sekcijama retrospektiva i hommage, gdje se redovno pokazuju filmovi, koji (još) nisu digitalizirani.

Od ukupno 2.500 projekcija, 95 % njih se danas odvija digitalizirano. Film dolazi u kino putem jedne 250 kilometara duge mreže kablova sa staklenim vlaknima. Svi digitalni filmovi Berlinala obrađuju se u Računarskom centru firme Colt u Moabitu. Svi filmovi Berlinala zauzimaju ukupno 500 terabajta memorije. Po prvi put je ove godine uspostavljena jedna veza od 10 gigabajta, preko koje se filmovi mogu direktno prebacivati. Noću se datoteke sa filmovima kopiraju na čvrste diskove pojedinačnih kina. Za sada ovaj servis postoji samo za vrijeme trajanja Berlinala. Kako bi se spriječila krađa, filmovi se šifriraju. Da bi se mogli puštati u kinima potrebna je jedna specijalna lozinka, takozvani digitalni ključ. On se šalje putem e-maila. Ključ odgovara samo onda kada se i film i kino i vrijeme izvedbe podudaraju. Ove godine se Berlinale odvija u 24 kina, sa ukupno 60 sala.

Ekonomski faktor

Od ovogodišnjeg Berlinala i direktno iz džepa posjetilaca berlinskoj privredi dolazi oko 69 miliona eura. Još veći efekat ima novac koji se ne potroši za vrijeme, nego povodom Berlinala, oko 87,5 miliona eura. Od ovih ukupno 156,5 miliona eura prometa, grad Berlin dobije 17 miliona eura na ime poreza i drugih komunalnih naknada.

Budžet Berlinala iznosio je ove godine 22 miliona eura. Od toga je 6,5 miliona došlo od saveznog organa za kulturu. Ostatak budžeta financira se prodajom karata, štandova i akreditacija, te putem merchandisinga i sponzoringa.

Sponzori

Bez sponzora bi troškovi festival bili umnogome veći. Oko 40 preduzeća podržavaju Berlinale sa svojim uslugama. Tako na primjer Audi na raspolaganje stavlja 300 vozila i 100 vozača, koji prevoze goste festivala. Savezna državna televizija ZDF besplatno izvještava sa festivala, druge firme pružaju tehničke usluge, ustupaju piće, kozmetiku…

Filmski market

Evropski filmski market (pijaca, tržište) EFM smješten je u objektu Martin-Gropius-Bau i u hotelu Marriot. Ove godine je prisutno 490 firmi iz 64 zemlje. Ovdje se na prodaju nudi oko 800 filmova, od čega su više od 2/3  po prvi put na tržištu. Da bi mogli prodavati i kupovati filmove firme moraju zakupiti štand od minimalno 9 m². Jedan m² izložbenog štanda košta € 420 eura. Prve rezervacije stižu već za vrijeme kanskog festivala u maju, u oktobru su već sva mjesta popunjena.

Kino za prikazivanje filma košta po satu od 200 do 600 eura. Tako je 2014. godine pored 417 festivalskih filmova prikazano još 676 u okviru EFM-a. Suite u hotelu Marriot moguće je iznajmiti po cijeni od  16.500 € naviše. U direktnom susjedstvu Berlinale Palasta, gdje se osim projekcija filmova održavaju i ceremonije otvaranja festivala, te dodjeljivanja nagrada, je i hotel Hyat: na prvom spratu je smješten press-centar, kao i sala za press-konferencije. Ovdje je za barom uvijek moguće sresti producente, glumce, režisere.

Ulaznice i akreditacije

Ulaznice za kino koštaju 10 €. Za neka kina i projekcije cijene mogu varirati, a zadnjeg dana festivala sve koštaju jedinstveno 6 eura. Da bi obezbjedili željene karte mnogi otvaranje prodajnih šaltera tradicionalno dočekuju u vreći za spavanje.

Ako neko želi da kupi jedan film mora za ulaz na EFM platiti € 250. Pristup EFM-u imaju i svi oni, koji posjeduju neku akreditaciju. Za filmsku stručnu publiku akreditacije koštaju € 125. Oko 4.000 (1808 domaćih i 1.934 internacionalnih) novinara plaćaju € 60 za jednu akreditaciju.

Preko 70.000 članaka objavljeno je u 6.239 online-medija, a emitovano je 10.370 minuta TV-programa. Otvorenje Berlinala je potencijalno moglo pratiti 2,37 milijarde gledalaca.

Prijemi i partys

Na većinu prijema i partys moguće je ući samo sa pozivnicom. Samo za rijetke partys je moguće kupiti eventualno preostale karte. Ko uspije ući na jednu od oficijelnih zabavu, može do iznemoglosti sklapati poznanstva i piti. Samo na velikom prijemu Medienboarda u Ritz-Carlton hotelu se npr. za jednu noć natoči 150 litara votke i 80 litara jägermeistera i posluži 850 kilograma hrane. U ambasadama i drugim predstavništvima održi se preko 50 prijema povodom Berlinala.

Kod ovolikog repertoara filmova i događaja ni za koga nije moguće pregledati sve što se nudi. Zato je svako Berlinale za svakoga različito i stvar osobnog izbora.

Ovo su neki od filmova, koje vrijedi pogledati:

Cobain: Montage of Heck, R: Brett Morgen

O jednom burnom životu, koji je trajao samo 27 godina. Za sve ljubitelje muzike, a posebno rock banda Nirvana.

What Happened, Miss Simone?, Liz Garbus

Rođena kao šesto dijete jedne siromašne porodice u Sjevernoj Carolini (SAD) postaje izuzetno uspješna i proslavljena jazz-pjevačica. Patila je zbog rasne diskriminacije u Americi, koju u znak protesta 1970. napušta i nakon nekoliko godina života u Liberiji u Africi, seli u Švajcarsku, zatim Nizozemsku i 2003. godine umire u Francuskoj.

Fassbinder - Lieben ohne zu fordern (Voljeti i ne tražiti ništa zauzvrat) R: Christian B. Thomsen

Rainer Werner Fassbinder, najznačajniji njemački poslijeratni režiser bio je opsjednut snimanjem filmova. Neumjeren u radu, konzumiranju svega od seksa, alkohola, droga i prijatelja umro je 1982. godine u 37. godini života. Thomsen pokazuje i filmske razgovore, koje je prije njegove smrti vodio sa Fassbinderom.

54: The Director’s Cut, R: Mark Christopher
Studio 54 bio je kasnih 1970. godina jedan od najpoznatijih noćnih klubova svijeta. 

Flotel Europa, R: Vladimir Tomić

Dobitnik je nagrade nezavisnog žirija čitalaca njemačkih novina „Tagesspiegel“ kao najbolji film Foruma, a pohvalno je spomenut od strane žirija za filmsku nagradu mira (Friedensfilmpreis). O izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine, koji su u Danskoj skoro dvije godine proveli na jednom brodu „Flotel Europa“.

Selma, R: Ava DuVernay,

Svakodnevni rasizam, brutalne akcije Bijelaca protiv Crnaca, Amerika 1960. godina. Igrani film o Martin Luther Kingu.

Taxi, Jafar Panahi

“Ovaj film je ljubavno pismo kinu”, rečeno je prilikom dodjeljivanja zlatnog medvjeda. Panahi je od 2010. godine u kućnom pritvoru, a zabranjeno mu je da snima filmove i komunicira sa javnošću. Uprkos zabrani Panahi kroz prozor taksija prikazuje svoju viziju današnjeg Teherana i krijumčari ovaj film do Berlinala.

The Pearl Button, R: Patricio Guzmán

Ovaj film je ljubavno pismo Čileu. U ugodno smirenom tempu upoznajemo vodu i stijene ovog najsuhljeg dijela naše planete, zemlji čija geografska karta (8.000 km dug) ne može biti prikazana na jednoj stranici atlasa... o njegovim autohtonim stanovnicima, o Salvadoru Allendeu, kontrarevoluciji…

Cinderella, Kenneth Branagh (Cate Blanchett, Lily James, Richard Madden)
Kada je prije tačno 65 godina održano prvo Berlinale najdraži film  publike bio je tada crtani film „Pepeljuga”. I danas je u „Pepeljuzi” sve kao u bajci, Lily James je perfektna princeza, pa čak ni maćeha u izvanrednoj interpretaciji Cate Blanchet nije baš nerazumno zločesta. Niko neće napustiti salu razočaran!

Every Thing will be fine, Wim Wenders (James Franco, Charlotte Gainsbourg).
Wenders usavršava prikaz u 3D tehnici, što gledaoca često dovodi u stanje sudionika događaja, a ne samo posmatrača. Jedan dječak biva pregažen, niko nije kriv. Imaju li umjetnici pravo koristiti tuđe životne priče u svom stvaralaštvu i kakvu odgovornost snose za sudbinu tih ljudi?

Woman in Gold, Simon Curtis

Zvali su je austrijskom Mona Lizom. Slika Gustava Klimta zvana “Zlatna Adele” je jedan od njegovih i za austrijsku kulturu najvažnijih djela, ponosno čuvana u Austrijskoj umjetničkoj galeriji. Problem: Austrija nije zvanični vlasnik ove slike, nego ona pripada nećakinji naslikane Adele Bloch-Bauer, Jevrejki, koja je za vrijeme II. svjetskog rata izbjegla u Ameriku…

Fifty shades of Grey, R: Sam Taylor-Johnson (u gl. ulozi Dakota Johnson, kćerka Dona Johnsona i Melanie Griffith)

Svi oni koji vole čitati ljubavne romane sa kioska i nemaju problema sa njihovim dijalozima mogu podnijeti i ovaj film. Urađeno po istoimenom bestseleru E.L. Jamesa, koji je prodan u više od sto miliona primjeraka.

„Glorious Technicolor“ je ove godine nudila sekcija retrospektive. 30 spektakularnih, dijelom restauriranih filmova iz vremena 1930-53 rađenih posebnom tehnikom, kojom je boja dovedena na filmsko platno i time revolucionirala filmsku industriju. Čarobnjak iz Oza, Snjeguljica i sedam patuljaka, Skaramuš, Ivanhoe, Prohujalo s vihorom, La Kukarača, Afrička kraljica samo su neki od prikazanih filmova.