Prelama se sudbina ljeta: Dušo, ja sam sa Balkana, mene je sreće strah

Na sjevernu hemisferu planete Zemlje stiglo je proljeće, a zumbuli u prljavoroze saksiji na mom kancelarijskom stolu su procvjetali…Vrijeme je mladog luka i sunčanih jutara, kad otvorim prozor da uđe proljeće, playlista je za sunce i planiranje i super je. Njegovo prisustvo ne opterećuje, melem je na ranu, lijek za umoran dan i dušu, paracetamol za moju temperaturu.

Piše: Amila Haračić, Daambox.wordpress.com

U ovo doba mi se suše ruke, mažem ih kremom od badema i budim se rano. U ovo doba godine hvata me nostalgija za aprilima, ovo je vrijeme za male plaće i velike momente. Samo želim jedne šarene new balansice, jedne uske farmerke i nedostaje mi Žižkov. Ja sam neko kome je jednostavnost dosta za život… Jedan hamburger ili dan na moru. Plaši me ideja da sam sposobna da čekam nešto cijeli život i da to možda ne dočekam - kao omiljena, stara haljina koju čuvaš iako ti više ne može… Meni je proljeće u životu i u kalendaru. Imala sam sedmicu iz pakla, ali sam učinila sebe ponosnom. Bila sam bez novca, ali ja nikada nisam bila siromašna i kontam da je to nekada važnije. Prelama se sudbina ljeta. Ovo naše šmeka kao onaj dobri osjećaj kad dolaziš kući poslije dugog puta i baš si je poželio. Ovo je kao da se vraćam kući. Dušo, ja sam sa Balkana. Mene je sreće strah. Ne znam za vas, ali ja kad se probudim u tri poslije ponoći i počnem mozgati, sve mi je strašno, i medvjedić na krevetu izgleda kao zombi. April je oduvijek bio moj mjesec, još pomalo sanjam o Holandiji u aprilu, ali sada malo više sanjam o tebi u Sarajevu, o splitskoj rivi i kotorskoj Dobroti. Pomalo i o bojama Gaudijevog parka u kasno ljeto. Nikada nisam izgledala bolje nego sada, a sreća kojom odišem zrači iz moje kose. Doručkujemo puru u Ilidžisu na suncu, muzika na radiju je super i nisu me ovako sretnu vidjeli od kako smo položili Hanku ili tako nešto hipotetički daleko.

Sve ljepote sunčane nedjelje, pale se ulična svjetla. Hoću na put tamo gdje se mogu slobodno kretati bez cipela i gdje ne moram nositi grudnjak. Ima neke male magije u avionima, u tebi i u salati, u cigaretama, osjećam se dobro, kao neko ko sjedne u auto u petak poslije posla i vozi do Rumunije ili tako neke zemlje.

Okus je kao voće špinovano sa šećerom, kao sakrivene bajadere u mojoj ladici na poslu, kao što bi rekla moja drugarica Maja: stvarni se život dešava za šankom. U petnaest do dva u jednom noćnom lokalu u Sarajevu su se dešavale čudne stvari i onda smo Renča i ja zvale daleku zemlju i budile te da ti pjevamo narodnjake. Znaš način da mi takneš dušu. Bio je lijepi petak i zadnji dan zime. Podijelila sam salatu na suncu sa cukom lutalicom koji se onda pored mene izvalio da se sunča, i poželjela sam sebi prelijepo proljeće. Kako se ispostavilo, nijedna zima ne traje zauvijek - želim da kročim sa kućnog praga i budem negdje i da čitam nedjeljni New York Times. Pomozi nečijoj duši da zacijeli, ako već možeš.

Lijek za bol je ponekad u boli, a meni ovo između nas nema ni vjeru ni naciju.

Ugodnu vam i hairli sedmicu želim.