Pregovori SAD-a i Irana u Pakistanu: Krhka šansa za mir i realnost novih geopolitičkih pomjeranja

Prekid vatre između Sjedinjenih Američkih Država, Izraela i Irana, oročen na svega dvije sedmice, otvorio je prostor za novu rundu pregovora uz posredovanje Pakistana.

Obje pregovaračke strane u proces ulaze ojačane. Washington predvodi zamjenik američkog predsjednika JD Vance, dok Teheran nastupa s ojačanim pregovaračkim timom od desetak visokorangiranih dužnosnika koje predvodi Mohammad Bagher Ghalibaf, predsjednik parlamenta, bivši gradonačelnik Teherana i bivši komandant IRGC-a.

Piše: Prof. dr. Emir Hadžikadunić, za portal Radiosarajevo.ba

Trending

Gdje je kraj: Kako će izgledati monumentalni trijumfalni luk u Washingtonu nazvan "Arc de Trump"

Tu su također ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi, guverner centralne banke Naser Hemati, predstavnik Vijeća nacionalne sigurnosti Ali Akbar Ahmadian i drugi visoki zvaničnici, što implicira ozbiljan pristup samim pregovorima.

Primirju je prethodila kulminacija petosedmičnog rata u kojem su Sjedinjene Države, uprkos konvencionalnoj vojnoj dominaciji, udarima na više od 13.000 vojnih i civilnih ciljeva i dekapitaciji vrhovnog iranskog lidera Ali Khamenei-a, bile prisiljene na deeskalaciju. Ključni preokret dogodio se kada je sukob prešao u asimetričnu fazu, u kojoj je Iran blokirao promet kroz Hormuški moreuz te jeftinim dronovima i balističkim raketama gađao američke ciljeve i interese u zemljama Zaljeva, što je podiglo troškove sukoba koje Donald Trump više nije mogao tolerisati. Njegova partija pokera, obilježena blefom o apokaliptičnom udaru i „uništenju jedne civilizacije“, završila je onako kako takve partije obično završavaju: prvi je trepnuo. U tom smislu, Trump je prvi odstupio od ivice eskalacije, otvarajući prostor za pregovore i pokušaj kontrolisanog izlaza iz krize.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Krhka šansa za mir

Iako sama činjenica da su strane ponovo za pregovaračkim stolom može djelovati ohrabrujuće, period koji je pred nama ostaje duboko neizvjestan, kako u pogledu trajanja krhkog prekida vatre, tako i u pogledu konačnog ishoda pregovora.

Prije svega, početne pregovaračke pozicije ukazuju na duboke razlike. Washington je izašao sa setom od 15 tačaka, dok je Teheran predstavio 10, pri čemu, barem zasad, ne postoji preklapanje ni u jednoj od ključnih stavki. To jasno sugerira da će proces biti kompleksan i politički izuzetno osjetljiv, uprkos kratkim rokovima koje su strane same sebi zadale.

Nadalje, Iran u ove pregovore ulazi iz znatno jače pozicije nego u prethodnim rundama. Kontrola nad Hormuškim moreuzom, najvažnijem globalnom energetskom koridoru, daje Teheranu ključnu pregovaračku kartu. Ovaj prostor ima posebnu stratešku dimenziju, jer su obje strane decenijama modelirale, testirale i uvježbavale suprotne scenarije: Iran zatvaranje moreuza kroz asimetrično ratovanje, a Sjedinjene Države njegovo otvaranje kroz konvencionalne vojne metode. Činjenica da je upravo asimetrični pristup omogućio Iranu da blokira protok i time stekne pregovaračku prednost može presudno utjecati na dinamiku pregovora, ali i na konačni sadržaj sporazuma.

Treće, rok od dvije sedmice nije dovoljan za ozbiljne i detaljne pregovore. Iskustvo iz prethodnog ciklusa pregovora s administracijom Baracka Obame može poslužiti kao ilustrativno poređenje. Razgovori između Irana, Sjedinjenih Država i pet drugih svjetskih sila, koji su rezultirali nuklearnim sporazumom 2015. godine, trajali su pune dvije godine i okončani su dokumentom od čak 159 stranica.

Danas se pregovara o suštinski istim pitanjima, prije svega o statusu obogaćenog uranija i procesu obogaćivanja, ali uz rok od svega dvije sedmice. Takav vremenski okvir sugerira da eventualni sporazum neće imati ambiciju sveobuhvatnog rješenja, već će vjerovatno biti znatno kraći i fokusiran na osnovne principe, moguće tek na nekoliko stranica teksta.

Na kraju, ovi pregovori nemaju samo dva aktera, Iran i Sjedinjene Države, koji demonstriraju interes za deeskalaciju, pregovore i postizanje sporazuma. Postoji i treća strana koja djeluje kao remetilački faktor („spoiler“). U tom smislu, Izrael predstavlja divlju kartu u američkoj partiji pokera. U iranskoj logici stvari, ovo također nije partija šaha s dva igrača: postoji i treći koji utiče na tok igre, sam povlači vlastite poteze, ruši figure i destabilizira proces. Bombardiranje Libana neposredno nakon uspostavljanja prekida vatre pokazuje nivo frustracije Izraela zbog same ideje primirja i mogućnosti postizanja dogovora.

01.03.26. 12:10

Hadžikadunić: Donald Trump između brze pobjede u Iranu i pakla još jednog beskonačnog američkog rata

Realnost novih geopolitičkih pomjeranja

Ovaj rat, koji još nije završen, već proizvodi duboke geopolitičke potrese u regionu Zaljeva. Saudijska Arabija, Katar, Ujedinjeni Arapski Emirati, Kuvajt i Bahrein, koje su decenijama svoju sigurnost bazirale na strateškim sigurnosnim odnosima sa SAD-om, u proteklih pet sedmica suočile su se s ozbiljnim pitanjima o efikasnosti takvog modela. U slučaju Saudijske Arabije postojala su čak četiri sigurnosna osigurača: (1) sigurnosni savez sa SAD-om od 1945. godine, (2) strateško partnerstvo s Kinom od 2016. godine, (3) obnova bilateralnih odnosa s Iranom 2023. godine, te (4) strateški uzajamni odbrambeni ugovor s Pakistanom iz 2025. godine. Nijedan od ovih aranžmana nije spriječio iranske napade na saudijsku teritoriju. Ujedinjeni Arapski Emirati su također imali najmanje tri osigurača: (1) američko vojno prisustvo, (2) strateške veze s Rusijom i (3) Abrahamski sporazum s Izraelom. Ipak, ni to nije bilo dovoljno da se spriječe napadi na američke interese na njihovoj teritoriji.

Ključna pitanja za zemlje Zaljeva u pregovorima SAD-a i Irana su: hoće li Sjedinjene Države dopustiti Iranu da naplaćuje prolaz kroz Hormuški moreuz radi pokrivanja ratne odštete, hoće li iranski raketni sistemi odbrane biti izuzeti iz sporazuma, te hoće li ono što Iran naziva „osovinom otpora“ ostati izvan njegovog okvira. Upravo će odgovori na ova pitanja, kao i strateške konsultacije koje će države Zaljeva pokrenuti u vezi sa svojom budućnošću, na kraju odrediti njihove strateške izbore: da li dodatno produbiti ovisnost o Sjedinjenim Državama, vratiti se Abrahamskim sporazumima s Izraelom radi balansiranja iranske moći ili tražiti alternativne modele regionalne sigurnosti s Iranom, bez Amerike i Izraela.

Ugrožen sistem kolektivne sigurnosti Evrope

Osim država Zaljeva, geopolitički potresi već zahvataju i samu strukturu NATO-a. Donald Trump, frustriran nedostatkom podrške evropskih saveznika, posebno u kontekstu otvaranja Hormuškog moreuza, prijeti povlačenjem američke vojske iz Evrope, odnosno zatvaranjem vojnih baza u onim evropskim državama koje su uskratile podršku američkoj vojnoj intervenciji u Iranu. Njegove izjave o mogućem izlasku iz NATO-a, kao dodatnoj eskalaciji prema evropskim saveznicima, otvaraju pitanje budućnosti sistema kolektivne sigurnosti kakav postoji od 1945. godine.

Za Evropu to predstavlja i potencijalnu priliku i egzistencijalnu prijetnju: priliku da razvije autonomni sigurnosni i odbrambeni mehanizam, odnosno da od geopolitičke igračke postane geopolitički igrač. Istovremeno, to predstavlja i prijetnju da Evropa, bez američkih sigurnosnih garancija, postane prostor sigurnosnog vakuuma. U takvom scenariju, stare historijske tenzije i uzajamni strahovi između velikih evropskih sila mogli bi ponovo doći do izražaja: rivalstvo Francuske i Njemačke, bojazan istočne Evrope od geopolitičkog približavanja Njemačke i Rusije, jačanje desničarskih političkih pokreta širom kontinenta, te ruski geopolitički prodor u istočnu Evropu, koja ostaje uskraćena za sistem kolektivne zaštite.

Američko-iranski pregovori i test globalnog poretka

Nikada mirovni pregovori između dvije države nisu imali veće geopolitičke uloge. Današnji pregovori između Irana i SAD-a testiraju opciju mira u generacijskoj borbi Irana i SAD-a. Testiraju stabilnost regionalnih saveza zaljevskih država sa SAD-om, kao i doseg iranske regionalne moći. Testiraju doseg regionalne dominacije Izraela i granice američkog uticaja. Testiraju buduće euroatlasnke odnose i sigurnost Evrope. Na kraju, testiraju sve te elemente istovremeno, što čini ove pregovore izuzetno složenim, ali i važnim za globalnu sigurnosnu arhitekturu.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba

O autoru

Prof. dr. Emir Hadžikadunić je doktorirao u oblasti međunarodnih odnosa, magistrirao Ljudska prava i demokratiju u okviru regionalnog interdisciplinarnog programa Univerziteta u Sarajevu/ Univerziteta u Bolonji, a diplomirao je Komunikologiju na Međunarodnom islamskom univerzitetu u Kuala Lumpuru. Napisao knjige Od Dejtona do Brisela (2005) i Zašto Iran (2013). Obnašao dužnost ambasadora BiH u Iranu i Maleziji. Angažiran je na SSST-u.