Pismo čitateljke: Jučer sam opet poželjela otići

Svako malo dođe mi da odem. Da odem i nikada se više ne vratim. Na sreću uvijek me na to natjeraju sitne kriminalne radnje, znam da ljudi znaju proći i gore. Npr. neki ne zateknu auto na parkingu, neki budu istjerani iz vlastitog automobila, nekome otimaju torbice, studentici koja se vraća na fakultet u Austriju ukradu svu dokumentaciju i novac, a neki se vraćaju s godišnjeg jer su im javili da im je stan ogoljen. Ali dobro je, živa glava sve nadoknadi.

U rubrici Ja mislim piše čitateljka portala Radiosarajevo.ba

Jučer sam opet poželjela otići. Sasvim običan dan, suprug i ja se vraćamo kući, a kako je popodnevna špica, odlučimo izbjeći gužvu i krenuti preko Vraca kroz Istočno Sarajevo do Novoga Grada.

Mimoilazimo se s jednim autom, čujemo neki zvuk kao kamenčić da je udario u prozor, ali nastavljamo. Minut kasnije iza nas Golf 2 crvene boje koji nam svira, shvatamo to kao upozorenje i naivno odlučimo stati.

Auto se parkira pored našeg, otvaraju oni prozor, otvara suprug prozor. Ni ne stignemo pitati zašto nam svira, već smo optuženi da smo ih udarili i odvalili retrovizor. Kontam, koji kad nijednog retrovizora nema. Vjerovatno ih je neko naivan ko mi ranije "odvalio".

U isti glas objašnjavamo kako ih nismo dotaknuli. Ne čuju nas. Nastavljaju s optužbom i pričom kako je auto gazdin. Kažu: "Izađite iz auta i vaš auto je isto udaren". Sada već slutimo njihove namjere... odlučujemo ostati u autu, a kako bi makar malo zadovoljili njihove apetite, suprug izvadi nešto novca iz novčanika, onoliko koliko je imao u tom trenutku i kaže: "Evo, momci, popravite retrovizor". Možda ne bi bilo dovoljno da se iza nas nije pojavilo drugo vozilo. Nismo više bili sami!

Bez riječi, puni bijesa vozimo se prema kući, razmišljamo o scenarijima koji su se mogli odigrati i jedva čekamo da se parkiramo i uvjerimo kada pogledamo naš retrovizor da ih stvarno nismo dotaknuli. Naravno da nismo!

Iako znam da i nema mnogo fajde, ne bude mi mrsko - nazovem policiju i prijavim slučaj. Policajac koji se javio na 122, ljubazan. Međutim prvo što me pita je: "Gospođo, je l' to bilo u RS-u ili FBiH?".

Da smo jasni, sve se dešavalo u Sarajevu, u kojem da je bila neka frka, ja tačno ne bih znala koga bih zvala u pomoć jer nisam sigurna jesmo li točkom prešli na onu cestu koja vodi s jedne strane na Trebević, a s druge strane u Istočno Sarajevo ili smo još uvijek na onom puteljku koji pripada Federaciji.

Pričamo tako nekoliko minuta i ja shvatam da smo dobro prošli. Policajac mi samo potvrđuje ono što smo i sami pretpostavili. Bio je cilj da mi izađemo iz auta, pogledamo retrovizor, a oni nam odvezu auto.

Opet kažem, dobro je živa glava. A onda se vratim samo godinu dana ranije kada smo se s djecom vraćali s predstave na kojoj je nastupila i naša kćerkica. Niko sretniji od nas!

Prilazimo autu, kad tamo, ni manje ni više, trojica "operišu" oko našeg četverotočkaša. Strašno iskustvo, strah, čekanje policije... Sjećam se da smo ih hladno pustili da uđu u svoj auto, sklonili se da se isparkiraju i samo je još falilo da im mahnemo i kažemo hvala što nam na naše oči ne ukradoste auto.

Požalim se prijateljici, a ona se sjeti slučaja od prije nekoliko godina kada je bračni par na putu za Trnovo zastao kako bi pomogli ljudima čiji je auto stao na cesti (barem je tako izgledalo). Imali dobru namjeru, a ovi čiji je auto "stao" ukrali su njihov. I bezbroj drugih priča...

Sigurna sam da je većina vas koji čitate ove redove imala slična iskustva ili ste čuli da se to dogodilo nekom od vaših poznanika, prijatelja. Sve ovo uvlači u nas strah, bijes, neprijatnost, zbog čega više ni ne pomišljamo, iako smo sami, u svom autu stati nekom od ljudi i povesti ih. Upravo zbog ovakvih stvari ne stajemo više ljudima na cesti kako bi im pružili pomoć. Gdje mi to živimo?