Pismo čitatelja: Fudbal i paljenje zastava

Na adresu naše redakcije stiglo je pismo čitatelja Nedima Kirlića u kojem piše o lošem trendu paljenja državnih obilježja povodom fudbalskih utakmica. Tekst prenosimo u cijelosti

Ovih dana se čuje "navijam protiv BiH" (neki bez obzira što Srbija nije na svjetskom prvenstvu), vidi se paljenje zastava BiH, navija se za Hrvatsku, ali opet protiv BiH. Neki to objašnjavaju i pravdaju riječima "oni su mi psovali četničku majku" ili "oni su slavili pobjedu Turske protiv Hrvatske" ili "sa tribina se čulo ubij ustaše" ili "nosili su islamske zastave"...

 Kao da jedno zlo opravdava drugo. Dižu se tenzije: "kako oni nama, tako i mi njima, a mi njima SAMO zato što su oni nama!" i tako u nedogled. A kad je sve počelo? Kako je i ko je počeo, sve ovisi od toga koga se pita. Ide se u nazad par godina, pa eto i do 1997. godine (BiH-Hrv u košarci, u Skenderiji), pa se vratimo još nazad i stignemo do samoga rata.

I onda je problem još veći, jer svi su u svojim očima u ratu bezgriješni i žrtve su koje su "samo branili svoj narod" od agresije ovih drugih, od četnika, balija, ustaša. Kako su se branili ubijanjem civila, to je već stvar za psihoanalizu. I naravno, ne postoji konsenzus o tome ko je počeo rat, ko je kriv, čija je politika imala za cilj šta. Pa se tako vraćamo još nazad u vrijeme za svaki argument. Za svaki argument se kaže "ali vi ste uradili ovo nama", što obično ima kao odgovor "ali vi ste prvo nama ono", koje bude praćeno sa "ali prije toga ste vi..."

I tako dođemo do vremena opresije komunizma, pa do Drugog Svjetskog, pa do diktature Kraljevine, a već od Austrougarske pa sve nazad do neolitika postoje samo legende i mitologija. A to vrijeme je ono najčišće vrijeme "svoje" nacije.

Ne bi bilo ni toliko loše da se može reći "ovdje se više ne zna ni ko pije ni ko plaća", ali na žalost, zna se ko plaća. 

Plaćaju obični ljudi, građani Bosne i Hercegovine (ali ako ćemo pravo, ne samo oni, jer ovaj problem postoji i šire od BiH). Plaćaju građani BiH kojima je dosta veličanja ratnih zločina(ca), paljenja zastava, rasističkih i nacionalističkih parola i pokliča, rušenja, klanja... Ko pije, nije baš poznato (mafija i politika?), ali obični građani plaćaju. Oni koji pale ovu ili onu zastavu, i oni plaćau, mada toga očigledno nisu svjesni.

Oni paljenjem zastava, a pogotovo pokličima poput "ubij balije/četnike/ustaše" buše rupu u barci u kojoj plove. Prave talase na moru, na kojem jedva drže nos iznad površine vode. Sijeku granu na kojoj sjede. Paljenje zastava i razne parole mržnje prema ovoj ili onoj državi ili narodu možda čini da se čovjek osjeća VELIKI. Osjeća se kao pravi muškarac. Muškarčina sa mudima do poda (mogu muda za lubenice prodavati).

Snaga je to kad te patriotizam u konstrastu prema objektom mržnje opali, jarane. Snaga velika! Osjećaš se div. Nepobjediv! Baš kao nepobjedivi div. Sve dok ne primiš metak ili ti kuća bude zapaljena (u ratu). Sve dok ne čuješ parole i pokliče upućene prema tebi, sve dok ne vidiš paljenje tvoje zastave. Onda se nađeš uvrijeđen, pogođen, ugrožen... A pošto ti je "nacionalni ponos" time pogažen, imaš potrebu da "njima" vratiš na isti način.

Mržnja u bilo kojem obliku ("ubij balije/četnike/ustaše") ili paljenjem zastave BiH i pokličima "ne volimo Bosnu" (kao što je slučaj bio u Čitluku, Mostaru itd. nakon sinoćnje utakmice Hrvatske i Kameruna), takve stvari se uvijek odbiju o glavu. Tokom čina paljenja "neprijateljske" zastave se osjećaš veliki i misliš da ti piješ a "oni" plaćaju, a uopšte nisi svjestan da u tom trenutku i sam plaćaš. Bez obzira na to šta su "oni prvo nama" uradili. Čudan je taj mentalni sklop mržnje prema državi u kojoj čovjek živi, mržnje prema ljudima koji su "druga" takozvana "nacija" i nepriznavanje države, dok se istovremeno gaje snovi o takozvanim nacionalnim "državma" koje su nastale u ratovima i zbog kojih su se ratovi vodili. Šizofrenija je to prava, jer se gaji slika stvarnosti kakva uopšte ne postoji, dok se istovremeno duhovi rata drže u životu. I te kako u životu.

Ne postoji džaba ona poslovica na engleskom "two wrongs don't make a right" ("dvije nepravde ne čine pravo"). A na našem se može reći "ko drugom jamu kopa, sam u nju upada", mada nije to uvijek tačno. Lekcija iz rata 1990-ih nas je trebala naučiti da možda sami ne upadamo u jame kojima smo drugima iskopali, ali ako se slučajno nađemo na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, to jeste ispred nišana puške umjesto iza njega, upasti ćemo u jamu koju su drugi iskopali za nas.

Pa vi palite zastavu jednu, drugu ili treću. Od toga nije veliki korak do jame.

Čitatelj Nedim Kirlić