Peđa Kojović: O bijelim balonima koje ne želimo baciti

U našoj rubrici Ja mislim, uz dozvolu autora, prenosimo blog Peđe Kojovića, potpredsjednika Naše stranke i zastupnika u skupštini Kantona Sarajevo: 

Piše: Peđa Kojović na svom Facebook profilu

Delegacija Skupštine, u kojoj sam bio i ja, je 6. aprila, između ostalog, položila cvijeće na spomenik djeci opkoljenog Sarajeva.

To je jedan od onih momenata kada čovjek na trenutak, intimno, posumnja u princip da je odgovornost za zločine isključivo individualna, a ne kolektivna. 

Dok stojimo u protokolarnom redu, s druge strane spomenika primjećujem stotine dječaka i djevojčica s bijelim balonima. Na svakom balonu je ispisano ime i godina rođenja jedne od 1600 nevinih, dječjih, žrtava prokletog rata. Očekivao sam da će balone, nakon što smo položili cvijeće, pustiti u zrak, ali se to nije dogodilo. 

Neposredno nakon završetka te tužne ceremonije Dino Konaković i ja odlučimo malo prošetati gradom i progovoriti koju jer se privatno nismo imali prilike vidjeti od momenta kada je postao premijer KS-a. Dok pretresamo obične, nepolitičke, životne i sportske teme, presretnu nas dvije djevojke i daju nam po jedan bijeli balon. Uzmemo, zahvalimo se i nastavimo našu šetnju. Nakon desetak minuta se pozdravimo jer i on i ja imamo obaveze koje nas čekaju. 

Na kraju dana dođem kući s bijelim balonom u ruci. Nisam znao šta da radim s njim. Nisam ga mogao ostaviti, baciti - na njemu je ime ubijenog djeteta. Moja supruga Kimberley, kad me ugleda u hodniku s balonom u ruci, pita, šta je to. Objasnim joj. Šta ćeš s njim, pita me. Ne znam, kažem, stavit ćemo ga za sada na policu u dnevnoj sobi da ga cuko, naša Lucy, ne bi probušila, pa ćemo poslije skontati. Prošlo je otada skoro tri sedmice, a balon i dalje stoji na polici. Ujutro kad uđem u dnevni boravak prvo njega vidim. Onakav je kakav je bio i prvog dana, nimalo nije ispuhao niti se flomasterom ispisano ime zamrljalo. 

U petak 24, nakon sastanka Kolegija, Dino mi pošalje poruku - ako imaš vremena nakon Kolegija, navrati do mene. Odem do njegovog kabineta - nisam ga, osim na sastancima, vidio od 6. aprila. Ima, kaže dok ulazim u kabinet, 'rupu u rasporedu od jedno 15-20 minuta, možda manje', ali insistira da popijemo barem kafu. Priča mi o reakcijama, o otporu, koju njegovi potezi proizvode u javnim poduzećima, institucijama pa i u samoj vladi, o djeci otrovanoj u javnim obdaništima… 

Dok razgovaramo, primijetim iza njegovih leđa, u uglu kabineta, policu na kojoj je slika Alije Izetbegovića, a pored nje bijeli balon. I ja ga, kažem, držim kod kuće, na polici. Dino se okrene da vidi o čemu govorim, pa me onda začuđeno pogleda. Aliju? - pita. - Ma ne, nego balon. - Ne znam šta da radim s njim, kaže mi, ne mogu ga baciti, zbog imena… 

- Znam, i ja isto, kažem.

I prvi put pomislim da je ono što već neko vrijeme govorim možda i moguće; a to je da je prvi korak u suočavanju s prošlošću, u psihološkom ozdravljenju naše zemlje, to da o SVIM žrtvama rata 92'-95' počnemo razmišljati kao o svojim, o našim žrtvama. 

Jednog dana, kada podignemo spomenik SVIM žrtvama, svima koji su ubijeni, mučeni, silovani i protjerani u tom bezumnom ratu kojim su Srbija i Hrvatska, uz pomoć svojih filijala, SDS-a i HDZ-a namjeravale raščerečiti BiH, bit će to znak da smo ih konačno i zauvijek pobijedili.