O zastupljenosti Bošnjaka i Hrvata u stvarnom životu RS-a

Piše: Erduan Katana, Mediaonline.ba

Položaj Bošnjaka i Hrvata u RS-u ni 18 godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma nije se mnogo popravio u odnosu na vrijeme neposredno nakon rata u Bosni i Hercegovini. Iako su, barem zvanično, i u ovom bh. entitetu oni konstitutivni narodi, njihova prava uglavnom se svode na prava nacionalnih manjina.

Amandmanima na Ustav Republike Srpske usvojenim 2002. godine Bošnjacima i Hrvatima kao konstitutivnim narodima BiH priznata je jednakopravnost u ovom bh. entitetu. Time je formalno-pravno ukinuta etnička diskriminacija Bošnjaka i Hrvata, uspostavljena Ustavom deceniju ranije. Očekivanja stotina hiljada prognanika koji su do rata živjeli na području koji danas čini entitet Republiku Srpsku i međunarodne zajednice  od ovoga bila su velika.  Vjerovalo se da će ustavno priznavanje  jednakopravnosti Bošnjaka i Hrvata biti snažan podstrek kako za povratak tako i punu afirmaciju prava i sloboda u svim domenima političkog, javnog i društvenog života.

Jedanaest godina kasnije nade su iznevjerene, kako u smislu značajnijeg povratka tako i istinske jednakopravnosti svih konstitutivnih naroda u RS-u. U BiH ne postoji pouzdana statistika o broju stanovnika i njihovoj nacionalnoj pripadnosti jer je posljednji popis urađen prije 22 godine.

Prema procjenama Zavoda za statistiku RS-a, danas na ovom području živi oko 1,400.000 stanovnika. Prema podacima udruženja za povratak, međunarodnih organizacija, vjerskih zajednica i Zavoda za statistiku RS-a, danas na prostoru RS-a živi oko 15 posto Bošnjaka, što je oko 30 posto od prijeratnog broja. Prije rata na prostoru današnje 64 opštine Republike Srpske živjelo je 500 hiljada Bošnjaka. Od tog broja, prema podacima iz Revidirane strategije povratka u BiH, procjenjuje se da je pravo na povratak ostvarilo oko 260.000 Bošnjaka. Međutim, to su nepouzdani pokazatelji, jer je stvarno stanje potpuno drugačije. Veliki broj ljudi koji je svrstan u ove statistike, nakon ulaska u posjed imovine, poslije rata, nije nastavio živjeti u mjestu prijeratnog prebivališta.

Jednakopravnost konstitutivnih naroda u RS-u na način kako je to navedeno u njenom ustavu dosljedno je provedena samo u najvišim strukturama zakonodavne,  izvršne i sudske vlasti koja nacionalnom strukturom odražava i nacionalnu sliku prema popisu stanovništva iz 1991. godine.

I primjena i poštivanje Ustava RS-a tu se uglavnom i završava. Na to upozoravaju već godinama i političari iz probosanskih partija, predstavnici udruženja koja okupljaju povratnike Bošnjake i Hrvate, vjerske zajednice i, u konačnici, i sami Bošnjaci i Hrvati koji žive u Republici Srpskoj.

Položaj Bošnjaka koji su u proteklih 10-12 godina odlučili obnoviti devastirana ognjišta na prijeratnim temeljima i koji su nailazili i nailaze na brojne prepreke, posebno je težak. Ukupno stanje je nepovoljno, što je posebno izraženo na polju zapošljavanja. Malo je Bošnjaka zaposleno nakon povratka i može se reći da je zanemariv broj onih koji obezbjeđuju sredstva za egzistenciju zarađujući platu u javnom sektoru. Raznim metodama se nastojao povećati broj uposlenih u privredi, ali ni na tom planu nije dovoljno urađeno. Najveći broj povratnika živi od poljoprivredne proizvodnje na vlastitim imanjima, a ukupni godišnji prihodi od te djelatnosti uglavnom mogu zadovoljiti tek osnovne potrebe njihovih domaćinstava.

Ramiz Salkić, Oslobodjenje.ba

Potpredsjednik Narodne skupštine RS-a Ramiz Salkić, član SDA (Stranke demokratske akcije), ističe da je mnogo  problema sa kojima se Bošnjaci suočavaju i smatra da je neophodna  podrška svih predstavnika na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini, ali i međunarodne zajednice, da se stanje popravi.

“Mi nastojimo, kroz zakonska rješenja, obezbijediti da nema diskriminacije ali u daljnjim procedurama, iz različitih razloga, naš uticaj je slab ili neznatan. Naš uticaj na lokalnim nivoima je različit od opštine do opštine, od onih opština gdje je taj uticaj značajan do onih sredina gdje je zanemariv. Posebno treba istaći prostore gdje većina iz reda srpskog naroda, uglavnom, uzima sebi za partnere Bošnjake kojima je važniji lični od nacionalnog interesa. Na takav način pojedini predstavnici Bošnjaka i sami pomažu da Bošnjaci budu marginalizovani“, Salkićeva je ocjena.

Prijedorčanin Muharem Murselović, član Glavnog odbora Stranke za Bosnu i Hercegovinu, smatra da je član 1. Ustava Republike Srpske, prema kojem „Srbi, Bošnjaci i Hrvati kao konstitutivni narodi, ostali i građani, ravnopravno i bez diskriminacije učestvuju u vršenju vlast u RS-u“, u praksi mrtvo slovo na papiru.

“U stvarnom životu te ravnopravnosti uopšte nema, na taj način princip ravnopravnosti konstitutivnih naroda u RS-u je izvrgnut ruglu“, navodi  Murselović, pojašnjavajući  da njegove stavove potvrđuju i zvanični podaci Agencije za državnu upravu RS-a.

Prema  tim pokazateljima, u 15 ministarstava, 25 republičkih upravnih organizacija, šest republičkih uprava i sekretarijatu Vlade RS-a, zaposleno je ukupno 5.029 lica. Od tog broja su 134 Bošnjaka (2,66 posto), 51 Hrvat (1,01posto), 32 (0,63posto ) iz grupe ostalih. Od 5.227 ovlaštenih službenih lica, u MUP-u RS-a zaposleno je  samo sedam posto Bošnjaka, 1,09 posto Hrvata i 0,5 posto građana iz reda ostalih.

Murselović upozorava da je ova slika  još poraznija kad se pogleda nacionalna struktura zaposlenih u javnim fondovima i upravama u ovom bh. entitetu. U Javnom fondu za dječiju zaštitu  RS-a, od  34 radnika, zaposlena su samo dva radnika koji su iz reda pripadnika drugog naroda.

Poreska uprava RS-a broji  808 radnika, od toga šest Bošnjaka, šest Hrvata, jednog Slovenca, dva Crnogorca, jednog Ukrajinca i jedno iz reda ostalih. Republički devizni inspektorat ima 11 zaposlenih, svi su Srbi. Republička uprava za inspekcijske poslove ima 293 zaposlena, svi su Srbi. Republički sekretarijat za vjere ima sedam zaposlenih, svi su Srbi. Republički zavod za statistiku broji 130 zaposlenih, od toga su dva Bošnjaka, tri Hrvata, jedno iz reda ostalih. Republički pedagoški zavod ima 53 zaposlena, od toga je jedan Crnogorac a nema Bošnjaka. Republički zavod za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog naslijeđa broji 23 zaposlena, jednog Crnogorca, jednog Ukrajinca a nema Bošnjaka.

Ništa bolja situacija nije ni u lokalnim zajednicama, gdje se već deceniju uporno izbjegava primjena Zakona o lokalnoj samoupravi, shodno kojem bi nacionalna struktura zaposlenih u lokalnim organima uprave i njihovim institucijama trebala odgovarati popisu stanovništva iz 1991. godine.

Prema podacima iz 2010. (jedinim dostupnim),  od 5.264 zaposlena u lokalnoj upravi u RS-u, 4,75 posto je Bošnjaka, Hrvata 1,79 posto i ostalih 1,67 posto.

Princip ravnopravnosti konstitutivnih naroda u RS-u se, podvlači Murselović, krši i kroz simbole lokalnih zajednica. Gotovo sve lokalne zajednice i institucije u RS-u imaju svoje slave, a u njihovim simbolima-grbovima su predstavljena vjerska obilježja jednog naroda – srpskog, što je potvrdio i Ustavni sud RS-a donoseći, na inicijativu Bošnjaka, odluke da se ovi simboli promijene u pojedinim opštinama. (Odluka Ustavnog suda od 25.11.2011. godine da je grb Opštine Vlasenica neustavan jer se krši pravo ravnopravnosti konstitutivnih naroda. Za Prijedor je takva Odluka donesena 11.2.2006. a u februaru 2013. godine i za grad Banjaluku.)

“Još nijedna odluka Ustavnog suda RS-a nije provedena i osporeni simboli-grbovi i slave su još uvijek u upotrebi, što samo potvrđuje da se Bošnjaci i Hrvati u RS-u smatraju građanima drugog reda“, zaključuje Murselović.

 Obnova džamije Ferhadija u Banjoj Luci; Foto: Andrej Hamzić, Radiosarajevo.ba

„Trinaest godina je prošlo od mog povratka u Zvornik i od tada se ništa nije promijenilo, osim što je možda postalo gore“, riječi su Hasana Grebića, predsjednika Udruženja za održivi povratak "Podrinje". Od 20.000 građana bošnjačke nacionalnosti koji su se nakon rata vratili u svoj rodni kraj, samo 60 ih je zaposleno u lokalnim institucijama. Upravo je ova visoka stopa nezaposlenosti i glavno mjerilo diskriminacije povratnika.

Bez obzira što nam život i imovina nisu ugroženi, naš status je i dalje status građana drugog reda jer smo manjina u okolini u kojoj živimo. Prošle godine smo imali šest odbornika Bošnjaka, sada imamo tri. Nezaposlenih je isto, ako ne i više – firme se zatvaraju, posla nema, a stanje je poprilično alarmantno. Mladi svijet uglavnom nema posla, a stari nekako preživljavaju od svojih penzija, invalidnina, pomoći sa strane. Iako nezaposlenost izjeda cijelo društvo, kao manjina, mi je najviše osjetimo“, objašnjava Grebić.

I Bošnjaci povratnici na područje Prijedora ističu da se i dalje osjećaju diskriminisani. Uz već konstantan problem nemogućnosti zapošljavanja u javnim gradskim službama zbog nepoštivanja Zakona o lokalnoj samoupravi, oni posebno ističu činjenicu da im se i dalje nizom opstrukcija lokalne vlasti onemogućava čak i pravo na dostojanstveno sjećanje na žrtve i torturu kroz koju su prošli u logorima tokom 1992. Edin Ramulić, predstavnik NVO “Izvor”, podsjeća i na činjenicu da i danas, čak i u policijskim strukturama, rade ljudi koji su bili isljednici i čuvari u logorima i da su i dalje na slobodi lica odgovorna za masovne torture nad nesrpskim građanima opštine Prijedor u logorima Omarska, Trnopolje i Keraterm.

Istu sudbinu dijele i Hrvati u Republici Srpskoj. No o stvarnim problemima s kojima se susreću uglavnom govore ili predstavnici Katoličke crkve ili nevladinih udruženja koje okupljaju Hrvate u RS-u. Razlog za to leži u činjenici da u zakonodavnoj vlasti (Narodna skupština RS-a) Hrvate više od deceniju ne predstavljaju zastupnici koje su birali već se nacionalna kvota ispunjava iz reda srpskih partija. Za nijansu je bolja situacija u Vijeću naroda RS-a, u kojem takođe u Klubu Hrvata većinu čine članovi srpskih partija, pa  se tako za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa Hrvata više bore bošnjački nego hrvatski delegati.

Franjo Komarica; Foto: Biskupska konferencija BiH

Na teritoriji današnje Republike Srpske, prema riječima banjalučkog biskupa Franje Komarice, “do rata je bilo 220.000 Hrvata, a sada ih je nešto manje od 12.000 ili oko 5 posto od prijeratnog broja″. Biskup Komarica već niz godina ukazuje i da su Hrvati u RS-u diskriminisani i po pitanju prava na obnovu imovine, da se godinama u povratničkim zajednicama čeka na obnovu infrastrukture, da je do posla nemoguće doći. Prema njegovim riječima diskriminisana je i Katolička crkva koja vodi borbu za povrat svoje imovine, koja bi, pojašnjava Komarica, uz programe Caritasa mogla omogućiti zapošljavanje barem dijela Hrvata u RS-u. S obzirom da je u RS-u katolička populacija uglavnom starija, za 10-20 godina bi se moglo desiti da katolika na ovim prostorima više ne bude, da više ne bude jednog cijelog naroda - Hrvata, upozorava biskup Komarica.

O problemima s kojima se Hrvati u RS-u susreću svjedoči i pismo iz februara ove godine koje su banjalučkom biskupu uputili predstavnici Udruge prognanih katolika - Hrvata iz sela Orahova, u kojem, između ostalog, stoji: "Ovo Vam pišemo u ime sela Orahove u kojem je prije rata bilo 260 kuća i živjelo 1.600 Hrvata. Selo Orahova od iseljenja pa sve do danas ništa nije dobilo niti je za to selo išta napravljeno. Jedino su organizacijom protjeranih Hrvata i njihovim sredstvim popravljeni putovi i izvršeni popravci na crkvi da bi mogli doći svojim porušenim domovima. Dobili smo navodno nekakvu trafostanicu ali je otišla nekamo, ni mi ne znamo gdje. U selu imamo velikih problema s bespravnom sječom privatnih šuma, a ujedno sijeku i voćnjake i uništavaju njive i putove. Mi smo to probali riješiti usmenim i pismenim putem s vlastima u Kotor Varošu ali bez rezultata. Obavijestili smo i neke institucije u Republici Srpskoj, ali uzalud. Vas molimo, u ime sela Orahove, da svojim autoritetom o tome obavijestite sve nadležne u Republici Srpskoj i BiH."

Miljenko Aničić, direktor Caritasa Banjalučke biskupije, smatra kako ono što je učinjeno od strane zvaničnih institucija RS-a za pomoć Hrvatima nije dovoljno jer ne omogućava život: „Nema cjelovitog pristupa ovom problemu. Jednom narodu je zadan udarac od kojeg se nije oporavio. U RS-u povratnici trebaju smještaj i do dvije-tri godine dok traje obnova kuće, a zadnjih godina sve više ljudi traži pomoć u hrani. Problem je i zdravstvena briga jer je obiteljska struktura razbijena. Mahom stariji povratnici bez pomoći djece moraju sami financirati kupnju lijekova. Dio ljudi koji se vratio zbog ekonomskih problema morao je ponovo otići”, naveo je Aničić.

Ovome treba dodati da i dalje postoji pritisak na one koji su ostali ili se vratili u RS ili se žele još vratiti u prijeratna mjesta življenja. To više nisu direktni pritisci instrumentalizovani od vlasti kao u ratu (‘92 do ‘95), ali činjenica je da u ovom bh. entitetu ne prođe niti jedan praznik muslimana i katolika bez incidenta i napada na vjerske objekte. Posljednji takav incident desio se 29. marta ove godine kada su u Banjaluci, na Veliki petak, dva dana uoči katoličkog Uskrsa, zapaljena vrata samostana na Petričevcu, koji se obnavlja jer je 1995. godine srušen do temelja.

"Ovo  je vrlo jasna i ružna poruka Hrvatima katolicima  ne samo u Banjoj Luci nego i u RS-u, posebno eventualnim povratnicima, ali onima koji su ovdje ostali da žive, koliko se do njih drži i šta oni ovdje znače”, ocijenio je nakon ovog incidenta župnik samostana na Petričevću fra Ivo Orlovac.

Vlast u RS-u uglavnom ovakav odnos prema Bošnjacima i Hrvatima, koji već i sami sebe počinju zvati konstitutivnim manjinama, pravdaju  sličnim odnosom prema Srbima u drugom entitetu, Federaciji BiH.

Psiholog Srđan Puhalo, koji se bavio istraživanjima etničke distance u BiH, smatra da percepcija Srba prema druga dva konstitutivna naroda u RS-u više nije kao 90-ih godina prošlog vijeka, prije svega zbog toga što je njihov broj toliko mali da se ne doživljavaju kao neka opasnost.

„Položaj Bošnjaka i i bosanskih Hrvata u RS-u danas prvenstveno zavisi od načina na koji se političari koji djeluju u Federaciji BiH, odnosno u Republici Hrvatskoj, odnose prema RS-u, odnosno Bosni i Hercegovini. Ako njihova retorika nije zapaljiva onda ova dva konstitutivna naroda u RS-u imaju jednake probleme kao i Srbi u ovom entitetu, prije svega one ekonomske prirode“, misli Puhalo.

Međutim, on i ne negira da etnička distanca Srba, Hrvata i Bošnjaka i dalje postoji. Ona je produkovana prije svega politikama koje su zasnive na etnicitetu. Stanovnici u RS-u druže se bez obzira na etničku pripadnost, ali upravo zbog te politike ljudi imaju distancu jedni prema drugima, što su pokazala i dosadašnja istraživanja. Prema Puhalovim riječima, na nivou kolektiviteta ta etnička distanca i dalje je velika zbog stereotipa. Postoje stereotipi po kojima Srbi Hrvate i Bošnjake opažaju kao loše i smatraju ih potencijalnom opasnošću, dok su Srbi u toj priči dobri i neshvaćeni momci.

„Bošnjaci i Hrvati nemaju političku moć u RS-u i oni su tu prosto na marginama. Iako su konstitutivni, oni vrlo malo mogu da utiču na neke odluke u ovom entitetu, a nemaju ni političare, ni mehanizme da na nešto značajnije utiču. Ali čini mi se da se taj jad koji se indukuje između naroda gubi na tom individualnom nivou. Ta distanca je znatno manja kad se to svede na odnos prema prijateljima, poznanicima i  komšijama,  jer tada više dolaze do izražaja osobine svakog čovjeka pojedinačno“, kaže Puhalo.