O Bošku Buhi, Wimu Wendersu, Sebastiãu Solgadu i Safetu Suljeviću

Nek’ nas sjete ove slike…  pjevao je na ekavici nekada Oliver Dragojević na odjavnoj špici kultog filma još više kultnog jugoslovenskog reditelja Branka Bauera, 'Boško Buha'. U ono doba zemlje u “kojoj su noći pune sna... i gdje sunce svakom sja” (iz pjesme “Jugoslavija” Hanke Paldum), jedna od obveznih institucionalnih vanškolskih aktivnosti, bila je posjeta kinu i gledanje filma Boško Buha. Nama koje su none ili nane (svejedno), na silu tjerale stalno da jedemo kuvanu hranu, jedna od scena koja je ostala u sjećanju, jeste kada bolničarka Rada na konstataciju da Buha i njegovi drugari ništa nisu pojeli, krišom da Buhi malo soli u zavezanoj platnenoj maramici i kaže: “To je sol... zapamti, nema života bez soli, to je život”. Buha je sol kasnije držao u džepnom satu sa lancem, pa kada vidi Miluna (koga igra Ljubiša Samardžić)  kako ne može da jede čorbu, kaže Sirogojnu (igra ga Dragan Bjelogrlić): “Da ga zovnemo, da mu damo malo života?” Kada im Milun priđe, Buha mu kaže: “Milune, pogledaj koliko je sati.” Milun pogleda sat i reče: “Ovo belo, pa to je so... E jesi, maher.. a gde su ti one zvrčke (misleći na kazaljke)?” Buha mu odgovara: “Kada naiđem na urara ili kada završi rat, opet će raditi.”

Sol zemlje

Jedan od ljepših, možemo slobodno reći “incidenata” ljetošnjeg filmskog festivala u Cannesu (koji se srozava iz godine u godinu, pretvarajući se u ispostavu Holivuda), bio je film Sol Zemlje glasovitog njemačkog reditelja Wima Wendersa o posljednjem mohikancu izvorne fotografije i mom dragom prijatelju Sebastião  Salgadu. Ime filma se slaže sa Salgadovom potragom za ljudskosti. Čovjek koji je fotografijom želio izliječiti svijet, koji je želio da nas njegove “slike (pod)sjete” na našu postojanost, svjesno priznaje da nije uspio. U današnjem svijetu egocentrizma, selfija i dekadencije, rijetko tko će imati kuraž priznati neuspjeh. To mogu samo veliki ljudi.

Naš neuspijeh je neuspjeh imaginacije, empatije; mi nismo uspijeli održati tu stvarnost u nama. (Virginia Woolf)

Film koji je prošli mjesec počeo da se prikazuje u kinima širom Europe je amalgam autentične i autorske crno-bijele fotografije pomiješan sa dokumentarnim privatnim materijalom koje je Salgadov sin i sureditelj filma Juliano Ribeiro Salgado snimio na njihovim zajedničkim putovanjima.

Samo ime filma navodi na to surovo Salgadovo traganje za ljudskosti. Da li se ljudskost može mjeriti sa mrvicom soli? Salgada mnogi u neznanju nazivaju fotoreporterom, angažovanim fotografom, no on nije ništa od toga. Fotografija je njegov sav život. I tu se vraćamo na onu scenu iz filma Boško Buha, gdje je život bio prožet kroz sol u džepnom satu. Salgado nije od one amoralne sorte iz svoje profesije da kada fotografiše ili snima ratni sukob ili dio svijeta pogođen nesrećom, na “terenu” boravi par dana, uslika samo ono što “želi” da vidi i vrati se u udobnost hotela. Naša hrabra ratna sugrađanka Susan Sontag, jednog od takvih, Bernard-Henri Lévyja, čiji su inicijali BHL je zvala DHS (Deux heures à Sarajevo, u prevodu Dva sata u Sarajevu).  Salgado, za razliku od takvih, živi sa subjektima svog istraživanja (svaki njegov projekt traje najmanje četiri godine), prije no što se usudi, a i zasluži da ih može fotografisati. On ima onu osobinu koja je izčezla u ovom današnjem ćafirskom svijetu, a to je PONIZNOST.

Sebastião Salgado; Foto: Andrej Đerković (Barcelona, 1998)

Salgado je rođen 1944.godine u Brazilu na farmi usred kišne šume, odrastajući u životnom skladu čovjeka i prirode. Kada se preselio u grad, završio je srednju školu, upisao fakultet i dogurao do magistra ekonomije. Tu je upoznao i svoju vječnu ljubav Lélia Wanick Salgado koja ga prati kako duhovno, kreativno, tako i poslovno u svim njegovim dosadašnjim putovanjima i projektima. Tokom vojne diktature, pobjegao je u Francusku (da, u Francusku ne bježe samo diktatori i ratni zločinci, ima ih i onih normalnih ljudi), gdje doktorira ekonomiju, dok se Lélia bavi arhitekturom. Počinje da radi u jednoj investicionoj banci, gdje mnogo putuje kroz razvojne projekte u Africi u suradnji sa Svjetskom bankom. I onda je sve to odjednom ostavio i postao… fotograf. Tih tragičnih devedesetih (Ruanda), uradio je seriju “Migrations (Migracije)”, tokom koje je, zgrožen, ne ljudskom tragedijom (jer je veoma jeftino danas reći tako nešto), već zgrožen totalnim barbarizmom, izgubio povjerenje u ljudski rod. “Kada bih vodio ljubav sa svojom suprugom, umjesto sperme, izbacivao bih krv” ispovjedio se Salgado na jednom od svojih predavanja, te kada je otišao kod prijatelja doktora u Parizu, misleći da je bolestan, ovaj mu je odgovorio: “ Sebastião, ti uopšte nisi bolestan. Što se dešava, jeste to da si vidio toliko smrti, da ti ujedno umireš. Moraš prestati.” I prestao je. Bio je ljut na cijeli svijet. Bio je ljut i na fotografiju. Vratio se tamo gdje je odrastao, vratio se u na svoju farmu kod svojih roditelja koja je zbog industrijalizacije Brazila i uništavanja šuma, skoro potpuno nestala. U toj destrukciji je vidio sebe, te je zajedno sa suprugom došao na suludu ideju da tom “raju u kojem je rođen”, vrati život. Na zemlji koja je bila posječena do korova, posadili su 200 lokalnih vrsta preko 2.5 milijuna drveća i kreirali nacionalni park. Istovremeno sa ponovnim rođenjem njegovog matičnog habitata, kao da se i on sam ponovo rađao i vratila mu se želja za fotografijom. No, sada više nije želio slikati samo jedinu životinju koju je poznavao: ljudski rod, nas same, već je želio da dokumentuje onaj izvorni odnos čovjeka i prirode. Taj projekt “Genesis (Nastanak)” je trajao od 2004-2011.godine, nakon čega je Lélia, koja je inače kreator svih Sebastiãovih postavki i publikacija, pripremila fotografsku monografiju koja je fundamentalna kako za suvremenu fotografiju, tako i uopšte za shvatanje suvremenog čovjeka. Knjiga, zajedno sa postavkama u znamenitim galerijama, praćena je također sa predavanjima na vodećim sveučilištima i cilj joj je da kreira diskusiju koja bi trebala dati odgovore na to što želimo sačuvati na ovoj planeti, ako želimo živjeti u ravnoteži sa našim životima. Uz normalno izdanje, “Tachen” je publikovao i limitiranu i potpisanu ediciju od 2500 primjeraka koja je težila skoro 60 kilograma. Preko 240 fotografija iz ove serije urađene su na (srećom od čovjeka) najudaljenijim dijelovima planete i iako mnogi kažu da one slave ljudsko dostojanstvo, one naprotiv slave ljudsku sramotu, jer taj još netaknuti dio našeg habitata, nam samo pokazuje koliko smo griješni i da se tu nema što uzdizati osim naše sramote. Ime filma se također, naslanja i na istoimenu pjesmu “Rolling Stonesa” iz 1968.godine u čijem se tekstu koristi citat koji referira dio iz Biblije, gdje Isus pokušava potaknuti ljude da daju najbolje od sebe (“Vi ste sol zemlji. Ako li sol obljutavi, čim će se onda osoliti? Ne valja više ni za što; izbacuje se i ljudi je pogaze"- Matej 5,13”).

Wim Wenders se ovim filmom, za one njegove stvarne poštovalaoce (prije pomodnog Neba nad Berlinom) vraća također svojim stvarnim počecima, kao što je bio slučaj sa filmom Pariz, Teksas (1984), gdje je po scenariju Sama Sheparda, kao dekor za film koristio ogromne geografske praznine američkog kontinenta.

Ćutnost Safeta Suljevića

Uz tu pozadinu, te kolaže Salgadovih fotografija, on je istom dao na slobodu da priča sve ono što možda nismo mogli “pročitati” u njegovim radovima, pa mu čak daje slobodu i da ćuti. Ta “ćutnost” me podsjeća na jednog drugog fotografa i dragog prijatelja, pokojnog Safeta Suljevića. Safet je bio fotoreporter sarajevskog magazina DANI, koji je 1997.godine, tragično izgubio život u automobilskoj nesreći u blizi Mostara. Iako je bio non-stop zamišljen, bio sam sretan da u tom poslijeratnom (već pomalo sujetnom) Sarajevu imam nekoga s kim možete čak i šutjeti, jer u Sarajevu je vrlo malo ljudi sa kojima možete “sjediti 'nako” (Kuduz) u prazno, a da znate da je između vas veza koja će vas pratiti cijeli život.

Nešto slično se može osjetiti u prisustvu Salgada. Sebastião je jednostavno, jedan od onih koji “pričaju” kroz objektiv i svaka druga komunikacija je ponekad čak i suvišna. Lani, na otvorenju njegove monumentalne izložbe “Genesis“ u jednom od najznačajnjih europskih fotografskih muzeja Musée Elysée u Lozani, Salgado je stajao skroz nazad u ćošku kao da se radi o običnom posjetiocu, te nakon već tri minute govora raznoraznih zvaničnika, čim prije izašao u baštu muzeja koja gleda na Lemansko jezero. Dok su zvaničnici i zvanice uzdizanjem Salgada, uzdizali sami sebe i svoje prisustvo, Salgado je u tišini gledao obrise zalaska sunca na svojim crno bijelim printovima.

Sebastião Salgado i Andrej Đerković na otvorenju postavke u Lozani; Foto Nadia Capuzzo

To je očito osjetio i sam Wenders, koji ga tokom filma sa jedne strane kao kakav psihijatar, navodi na osobne zaključke, dok sa druge, kao mali dječak još uvijek gleda u Salgada kao idola čiji su mu radovi kada ih je vidio po prvi put početkom osamdesetih, po njegovim riječima, bukvalno eksplodirali u glavi. I tu se ogleda veličina Salgada, da netko kao što je Wim Wenders, ponizno uradi djelo u kojem se on sam postavlja u drugi plan. Poniznost je vrlina, a ujedno i mana. 

Sve ovisi kako je čitamo.