Nidžara Ahmetašević: Usudi se – usprotivi se!

Prošlogodišnji problemi i afere prenose se i u 2012. Jedna od njih tiče se odluke Skupštine Kantona Sarajevo da se za odbranu osoba osumnjičenih (a u međuvremenu već i optuženih) za ratne zločine u logoru Silos u Hadžićima izdvoje sredstva iz budžeta  KS. Podsjetimo se - svoj javni glas protiv ove odluke na našem su portalu iskazale Nidžara Azhmetašević, Jasmila Žbanić i Elma Tataragić, kao i Nedim Jahić, Emir Imamović  i Dino Mustafić.

U svom drugom tekstu na ovu temu, novinarka i publicistkinja Nidžara Ahmetašević upozorava da su, uprkos javno iskazanom stavu protiv ove odluke, četiri druga tijela donijela sličnu odluku, te da će se u ovu svrhu potrošiti 200.000 KM. 

Još jednom – ne želim da plaćam odbranu optuženih ratnih zločinaca, bez obzira kojoj su vojsci oni pripadali i koja vlast donese odluku o izdvajanju materijalnih sredstava iz javnog budžeta. To ugrožava vladavinu zakona, i samim tim i moje osnovne slobode i prava. Ne želim, jer to znači da bih time pružila podršku nekome ko brani principe zbog kojih ne mogu početi živjeti na način kako to želim – slobodna prije svega. Oni koji su mene branili, i principe u koje vjerujem, nisu počinili ratne zločine. Tražim da vijećnici na svim nivoima razmotre ovu odluku i sredstva namijenjena za odbranu optuženih za ratne zločine (koji prema zakonu imaju pravo na branioca po službenoj dužnosti i to će im sigurno biti omogućeno), utroše na drugi način – obnovu grada, pomoć socijalno ugroženima, izgradnju azila za pse lutalice...

Prošlo je više od mjesec dana kako sam napisala komentar na odluku Vlade Kantona Sarajevo o odvajanju dijela sredstava za finansiranje odbrane bivših pripadnika Armije BiH osumnjičenih da su počinili ratne zločine. U međuvremenu je reagovao niz pojedinaca, neki mediji, i rijetke nevladine organizacije. I da je bilo puno više reakcija, bojim se da bi efekat bio isti – oni koji donose odluke nas ne slušaju. Naime, u proteklom periodu su i vijećnici Grada Sarajeva, te triju općina (Stari Grad, Ilidža i Hadžići) odlučili da urade isto, odnosno da odvoje značajna (ukupno oko 200.000 KM) sredstva iz budžeta za odbranu osumnjičenih.

Raspitivala sam se da li postoji način da ove odluke budu povučene i rekli su mi “teško”. Oni koji su mi željeli dati neku nadu rekli su da je potreban mnogo jači pritisak javnosti. Nažalost, ne izgleda mi kao da će biti tog pritiska, ali osjećam potrebu da još jednom javno izrazim neslaganje i kažem da to što rade ne rade u moje ime.

Većina mojih sugrađana je, čini mi se, odavno izabrala lakšu varijantu preživljavanja - da šute i čekaju da neko drugi mijenja njihov život. Smisao većine nevladinih organizacija odavno nikome nije jasan. Važno im je samo da obezbijede sredstva od donatora i organizuju besmislene seminare i okrugle stolove na temu - iz šupljeg u prazno. Politička opozicija (ako tako nešto postoji) se zadovolji napuštanjem sjednica na kojima se donose bitne odluke. Da mogu poslije reći – mi nismo bili dio toga.

Istovremeno sam svjesna i da ovdje građani jednostavno ne shvataju svoju moć i snagu kojom mogu mijenjati sve oko sebe. Svima nam je lakše da vjerujemo da dolazi Valter, po potrebi, i spašava. Moram napisati ono što znate – neće doći Valter i nikome neće jebati mater, jer on ne postoji. Postojimo samo mi.

Zašto ustvari opet pišem na istu temu – pritisak na pravosuđe i neopravdano trošenje budžetskih sredstava? Zašto što imam pravo na još jedan pokušaj i zato što osjećam da je to moja dužnost, i obaveza na neki način. I znam da će neko sada reći da sam naivna. Znam i da će neki drugi reći da pretjerujem, da ovo nije najvažniji problem u državi. Za mene je dovoljno velik i važan da  ne mogu odustati.

I mislim da ne smijemo dozvoliti više sami sebi da bez glasa propadamo. Može biti gore, ne sumnjam, no vjerujem da nam je dovoljno loše da moramo pokušati još jedanput i naći razlog zašto to vrijedi uraditi. Vrijedi uraditi da nam se ne bi gadili oni kojima smo poklonili povjerenje kada smo glasali, da se ne bi stidjeli grada i zemlje u kojoj živimo. Da se ne bi stidjeli sami sebe. Čak i da nemam podrške za ovo što sam napisala, usuđujem se glasno protestvovati i moći ću sebi reći da sam pokušala. Istina, samo riječima, ali to je moj način. Koji je vaš?

Nidžara Ahmetašević

Vezano: Podignuta optužnica za ratni zločin u Hadžićima
Politička osuda rada Tužilaštva