Nicolae Golea: Eh, što bi volio da nam papa nekad dođe 'nako

Da sam se u subotu našao u situaciji, na metar – dva, od Franje, vjerojatno bih ga zazvao: „Mario!?“. I još je vjerojatnije, on bi se odazvao. Ne bih poletio da mu poljubim ruku, tu postoji opasnost da se sudarimo glavama i ozlijedimo. Jer on je taj koji ljubi ruke i noge. Čvrsto bih mu stisnuo desnicu, svojim objema i pogledao ga „značajno“. U tim sekundama bi sve bilo rečeno: „Aferim, ljudino!“

Piše:Nicolae Golea, završna godina filozofsko – teološkog studija na Franjevačkoj teologiji Sarajevo

Ovaj čovjek je na najvišoj poziciji, poziciji s koje se stoljećima vladalo, „vedrilo i oblačilo“. Neki manje, neki više…

Jorge Mario Bergoglio s te iste pozicije služi!

Može se reći da je cijeli grad bila zahvatila velika groznica uoči dolaska pape Franje. Danima su pripreme trajale. Brojne medijske najave, konferencije za tisak, govorancije, itd. Sve sam to, kao i ostala dešavanja, umjereno pratio, tek toliko da sam u toku. No, u utorak kada sam ušao u taksi na željezničkoj stanici, mom taksisti je njegov kolega sa štanda dobacio upit u šaljivom tonu: „Sejo, jel' i teb' dolazi Papa?“. Uslijedila je kratka šutnja, dvije - tri sekunde. Već sam pomislio kako će odgovor biti u najmanju ruku zanimljiv. Bio je više od toga. Vrlo jednostavan, ali snažan. Jako snažan! „Dolazi!“. Od tog momenta, groznica uoči dolaska Pape zahvatila je i mene, i to snažno.

Novinarima je bilo poprilično lako u uvodnim tekstovima, intervjuima i emisijama. Svoje goste su, uglavnom, pitali slična pitanja. „Što znači i što donosi Papina posjeta Bosni i Hercegovini?“. Kao da će nam se desiti neko čudo čim Papa posjeti Sarajevo i sutradan već nam slijedi bolji život. Kolanjem okolo tih pitanja sam, dosadno često, ponavljao i šalio se kako će nam Papa svima „podijeliti po sto eura“ i biti ćemo sretni sve dok tu „stoju“ ne potrošimo, a onda opet po starome, dever i dunjaluk.

A vala, težak je ovaj dever i dunjaluk. I jadan. Mnogo jadan! Ipak, neću ponavljati što su brojni umovi ispisali, na stotine stranica.

Dovoljno je reći: tolike godine su već prošle, a nama i dalje dolaze značajni gosti da nam promoviraju mir, da nas izmiruju. Pa, dokle više? Hvala im, makar dolaze uporno. A mi tapkamo u mjestu, godinama. Napišem koju riječ, pa pogledam kroz prozor i kontam: „Eh, što bi volio da nam Papa jednog dana dođe nak'o!“

Ni o Franjinim postupcima, gestama, općenito o njegovom ponašanju i nastupima, ne treba pisati puno. Sve se već zna i napisano je. Vrlo dobro je znao, od samih početaka pontifikata, na kakvoj se poziciji nalazi. Kao čovjek iskustva i dovoljno znanja, postavio se ponajbolje moguće, te tako i djeluje. Brojne rasprave se vode o tome da je on Papa revolucionar ili reformator, Papa postmoderne, ili prve Crkve. Da će izvršiti velike promjene unutar same Crkve, njenih struktura, brojnim reformama vratiti je iz velike krize, itd. Velika očekivanja, uglavnom pompozna, senzacionalna, onakva kakva se danas vole i traže.

Kako on to radi? Potpuno drugačije od očekivanog. Ne kreče s visokih i od visokih pozicija, žestokih rezova, direktnog i radikalnog rušenja i promjene loših unutar-crkvenih politika i strujanja. Ne, to bi izazvalo bure i vjetrove. Nije on čovjek takve sile i nastupa. On je čovjek susreta, pojava istinskog čovjeka, primjer za sve. Papa koji kreće od naroda. Svakim svojim nastupom i simboličnim radnjama donosi primjere, modele za sve. Posramio je velike, ohrabrio malene! Uvjeren sam da, tko god je iskreno popratio njegove nastupe i poruke, nije ostao ravnodušan. Malo treba, zaista samo malo treba zamisliti se!

Od toliko toga što nam je pokazao u onih jedanaest sati boravka, ja bih za ovaj put izdvojio posebnu gestu: naklon državnoj zastavi!

Spustili smo se niz Alipašinu ulicu poslije koševske mise i potražili neki kutak hlada i osvježenje. Prvi dojmovi su razastrti. Odmah sam poletio prelistati sve naslove internetskih stranica. Razni naslovi izmjenjivali su se iz minute u minutu. Jedan je dominirao. Onaj koji je donio vijest o tome kako se papa Franjo, poglavar Rimokatoličke Crkve, čovjek iz Argentine, naklonio bosanskohercegovačkoj zastavi. Prošli su me trnci. Bio sam oduševljen. Ali i posramljen! Kao da me je netko bolno bocnuo pod rebra. Pa, ja se nisam nikada naklonio zastavi svoje zemlje, zemlje u kojoj sam rođen. Žalosno! Bosna i Hercegovina je moja zemlja, tu sam rođen i odrastao (iako sam polu-Rumunj, kako mi moj profesor zna kazati, a kojega mnogo cijenim jer upravo od njega sam neizmjerno puno naučio i o ovim stvarima). Jedino što mogu biti jest Bosanac i Hercegovac. I jesam! No, ne griješim ako kažem, i usuđujem se reći, da je na granici mazohizma voljeti ovakvu BiH kakva je sada.

Kako je samo dobro Franjina organizacijska ekipa ispitala teren i proučila sve boljke ove zemlje i njenih stanovnika. Franjo je točno pogodio u srž. Jedan Argentinac je iskazao veće poštovanje prema ovoj zemlji, nego što trenutno iskazujemo mi. Strašno i bolno mi se svidjela ta poruka. Poštivanjem, iskrenim i pravednim odnosom prema Bosni i Hercegovini, našoj zemlji, krećemo ka poštivanju i prihvaćanju njezinih stanovnika tj. njezinih svih naroda, svih religija, svih drugih i drugačijih koji se toliko razlikuju od nas da time čine nam bogatstvo kojemu se samo trebamo otvoriti.

Reče netko: „Vrlo je jednostavno i lako, ali i strašno teško!“

Premjestili smo se kasnije pred katedralu. Vinko Puljić je dobio od Franje lijep govor na poklon. Od srca sam se nasmijao. Velik si toliko koliko si malen. On, Papa, zatražio je blagoslov od svećenika i po tko zna koji put ponovio: „Molite za mene!“.

Eto kako nas budi iz sna i kakvu reformu sprovodi. Postidio nas je toliko puta već i sve nas naveo da se dobro zacrvenimo, spustimo glavu ponizno dolje i duboko i dobro se zamislimo, te promislimo o tome kako dalje. A dobro dalje je itekako moguće, tu je, nudi nam se. Samo trebamo htjeti. Upravo, kako Franjo kaza u propovijedi, ne samo promovirati mir, nego poslije ovog teksta trebam ga, od svog malenog ja, započeti sprovoditi.

Ne mogu, a da ne spomenem da mi je jako neugodno „sjelo“ ono smijuljenje političkog vrha na prijemu Pape, a i na ispraćaju. Ne znam trenutno dobro opisati kako i zašto, ali jeste. Osjećaj nelagode. Kao da sam i sām stajao pored Franje i stidio se. Tako i pred televizorom gledajući, stid me prožeo. Stidio sam se za njih, njihovog licemjerstva.

Da li su se i oni makar malo postidjeli? Kakvo li je to smijanje bilo? Jesu li možda bili ozareni i oduševljeni? Neka unutarnja promjena? Znam da nemam pravo očekivati da itko ovo ozbiljno shvati i da se ne nasmije tome kakva naivna pitanja postavljam.

Napisao je Khaled Hosseini u svom „Lovcu na zmajeve“, u telefonskom razgovoru Rahima Khana i Amira, relacija Pakistan - SAD: „Dođi. Moguće je ponovo biti dobar“.

Moguće je ponovo biti dobar!

Umalo da zaboravim. Reći ću vam kako je nastao naslov ovog teksta. Franjo je iz katedrale uspeo se u papamobil, opet srdačno sa iskrenim osmijehom svima, primio zastavu Bosne i Hercegovine i otišao u Zagrebačku 18 kod mojih fratara. Ubrzo se gužva razišla i na zaštitnoj kapiji smo ostali još koji trenutak razmišljajući o svemu. Do nas je stajao, naslonjen na ogradu objema podlakticama, neki gospodin i onako „maherski“ zakrenuvši glavu prema nama i sa zanimljivim osmjehom upitao: „Jel' nam šta ostavio Papa?“. Samo sam, pomalo šokirano, ponovio pitanje i nisam smogao snage ništa odgovoriti. No, evo sada mogu. Itekako nam je ostavio svima, mnogo toga. Do nas je koliko ćemo, kako i što uzeti!

Mir nama!

Nicolae Golea,
završna godina filozofsko – teološkog studija na Franjevačkoj teologiji Sarajevo

Tekstovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba.