Nermin Čengić: Ne vidim te više, pioniru maleni, gdje si?

Ne vidim te više, pioniru maleni, gdje si?

Piše: Nermin Čengić za Protest.ba

Oj, nekad neustrašivi vojniče što pjevao si ‘mi smo vojska prava’, gdje se danas kriješ? Ne čujem te iza tih teških olovnih vrata dok čamiš zarobljen u strahu od samog sebe? Ko te je toliko isprepadao da od ponosnog nositelja kape i marame postaneš milioniti gologuzan kojem se može zatjerati sve što naumi bezobrazniji ili bezobzirniji od tebe takvog isprepadanog? U kojem trenutku je nestala zakletva uvjerenog omladinca pa si se prodao za šaku srebrenjaka i služiš gospodaru za šegrtsku platu? Eto, gledam te, koprcaš se na krilima nekog novog patriotizma, koji ćeš jednako prodati kao i onaj pionirski. Tvrdiš da ti je onaj bio nametnut i lažeš. Sebe, ne mene. Ako se pogledaš u oči možda ti dopre do glave da je svaki patriotizam ista gomila gluposti. Ali onaj je imao nekakvog smisla za razliku od ovog plemenskog označenog krvlju i kostima. Onaj je stvaran da bi se živjelo, radilo, učilo, gradilo i da bi se sa sobom i s drugarima pomirio, a ovaj današnji ukisli, ‘vjekovni’ stvoren je i živiš ga samo da bi mrzio, da bi se plašio, da bi strepio i život u pukoj molitvi provodio. Kad si odlučio da moliš umjesto da stvaraš, pioniru maleni?

Ne, ne prizivam te, ne boj se i ne nadaj, jer ne mislim da je nakon svega opet moguće uspostaviti sistem vrijednosti koji će cijeniti čovjeka iznad novca. Propuštena je prilika i zalud je sliniti za prošlim vremenima, posebno kad u sadašnjem vremenu još uvijek gomili ne dopire do mozga da joj je loše u tom plemenskom zabrđu. Makar se svaki kleo u svoje pleme i u njemu tražio utočište, magleno vjerujući da su to stvarni razlozi postojanja, i dalje je istina samo jedna – sve je to tek igra novca i posjeda. O, pioniru maleni, kako su te fašisti samo nasankali. Kako su te slavno (s)lagali i još uvijek lažu. Samog sebe si odlučio lagati i slagan ćeš dočekati kraj ove tragikomedije.

Sad sam miran

Istina, možeš i da se probudiš iz svog ‘vjekovnog’ imaginarija i shvatiš kako si samo još jedan uzaludni potrošač zraka koji je dobar samo dok vjeruje kako će plaćanjem poreza smiriti zvijer koja mu ne da slobodno disati. Od prvog do prvog, kad poplaćaš račune i rente (ako ih uspiješ nekako poplaćati) pomisliš da si slobodan, pa imaš i izreku – sad sam miran. I u tom ‘miru’ čekaš sljedeći prvi. Je li to zaista mir? Je li to sloboda? Je li to razlog silne borbe i prodanih života. Što živih što masovno upokojenih.

Ne želim te smetati u tom melanholičnom balončiću kojim si amortiziraš uboje. Očigledno ti je dobro jer se ne žališ. Tek pao si mi na pamet evo danas, nekoliko decenija nakon što si položio zakletvu svih zakletvi, pioniru maleni. Kad si ponosno stajao uzdignuta čela, vjerujući u nešto svijetlo, moguće, nadomak, upirući petama promatrao kako viore zastave i svira ona zajebana himna. Naumpalo mi je da si imao sve što ti je trebalo, usuđujem se tvrditi i više od osnovne potrebe. Neću reći da si imao više nego danas jer zabluđen ćeš me razuvjeravati da je fastfood početak i kraj civilizacije, a playstation ultimativna junačka tekovina čovječanstva. Jer danas svoje imanje mjeriš posjedovanjem posljednjeg u nizu prepametnih telefona iako, osim što te njegova ‘pamet’ pretvara u tipkajuću biljku, korištenje istog ti naplaćuju po tri različite konstitutivne tarife u zavisnosti od toga na kojoj se strani kreveta probudiš.

Više se i ne sjećaš da si nekad mogao po istoj tarifi i na ljetovanje i na zimovanje i u onaj nenadjebivi Trst i gdje god bi ti se htjelo. Ne sjećaš se. E, ja se sjećam. Pa, s oproštenjem, da i tebe podsjetim, maleni pioniru. Žalost je pri uspomenama neminovna pojava, a nostalgija ne vodi ničemu dobrom, pa sve ovo ne šaram da bih budio bilo šta od pomentuog. Tek, nije mi baš svejedno gledati oko sebe i ne prepoznavati gotovo nikog iz tih vremena kad se ponosno stajalo pred svijetom, pjevalo svoju himnu, vjerovalo u sutra, kad su pioniri maleni Živjeli. S godinama su potpuno okoštali, istinu za laž zamijenili. Odustali i na kraju se predali.

Ništa

Nakon svih peripetija koje je višegodišnje fašističko divljanje donijelo rodilo se jedno veliko Ništa. Sanjane samostalne države su već postale ili su na putu da postanu dio jednog ili više velikog/ih sistema koji je/su u raspadu, ali se to ne želi priznati; A, pioniri maleni bauljaju cestom pomućenih lica koja više ne znaju pretvoriti u osmijeh, njihova djeca skupljaju novac za iseljeničke vize kao što su nekad skupljali za biciklo, motor, more… a na vlasti su fašisti, koji godinama na pukim obećanjima uspjevaju osvajati nove živote za proćerdati.Popularni mediji nastoje ušminkati prizore dajući nam sliku koju trebamo progutati kao eventualnu mogućnost a ne kao konačni poraz. Ljude se siluje vještačkim optimizmom koji će na kraju sve koštati glave. Jer, NADA se kod nas može pronaći još samo u ukrštenicama pod žensko ime, četiri slova; a glagol je već pospremljen u riječnik izumrlog jezika. Može se mazati oči i sjediti na oba guza čekajući da se nešto desi. Može se kleti sudbinu zlu i neprekidno pričati o prošlim boljim vremenima, na koncu zar postoji bilo šta što se ne može. Pa, postoji. Ne možete biti pametni u nedostatku pokušaja da se shvati šta činiti sad kad više nema niti nade. Uvijek možete ratovati. Ili – putovati.

O, pioniri maleni.