Nejra Babić: Budimo veseli (većinom)

„Budite veseli“ govori učiteljica skupini učenika dok ih slika ispred Narodnog pozorišta u Sarajevu, 13.11.2012. godine, pet minuta do dva sata. Djeca su bila vesela, a trg na kojem inače ni golubova nema, nikad nije bio bučniji. Prema školskom planu i programu potrebno je djecu odvesti u pozorište i tako kod njih stvoriti naviku redovnijeg posjećivanja kulturnih događaja u našem gradu. Ovako bi vjerovatno zvučala učiteljica da je neko pitao zašto je danas toliki broj djece na ovom mjestu. Da je mene neko pitao zašto je toliki broj djece na jednom mjestu, rekla bih da ne znam, ali da nikad nisam vidjela usamljeniju djevojčicu a koja je u isto vrijeme bila okružena sa tolikim brojem djece. Stajala je na jednom mjestu, sa pogledom prema velikoj zgradi pozorišta dok oko nje (na udaljenosti od pola metra) skakuću druga djeca, pritom se držeči za ruke. Ona je na to navikla. Ignorisanje njenog postojanja od strane druge djece je nešto na šta je ona prestala obraćati pažnju. Da li nekad pomisli zašto je to tako, ili je svjesna da je to zbog toga što je Romkinja.

Vrlo često se razgovara o jednakim pravima za svu djecu, a među tim pravima je i pravo na obrazovanje. I ova djevojčica je iskoristila to pravo, ali u planu i programu nigdje ne piše (izvinjavam se na nepoznavanju istog, voljela bih da saznam da piše) da se jedan čas posveti razgovoru o prijatelju iz klupe koji je obilježen kao drugačiji. Zašto su nam potrebna djeca naviknuta da posjećuju kulturne institucije, ako će ispred tog istog pozorišta proći pored svog prijatelja iz razreda pritom ga ne gledajući, jer on nije jedan od njih!? U tom istom pozorištu smo proteklih godina (najčešće na MESS-u) imali priliku gledati predstave koje govore upravo o tim pitanjima, prihvatanju različitosti i gledanje na nju kao na priliku za obogaćivanje ličnosti. Nakon onog što sam danas vidjela ne mogu a da se ne zapitam, ko gleda te predstave!? Da li ih gledamo da bi poslije bili veseli !? Da li ostavimo nehumanost ispred vrata pozorišta i u njega uđemo potpuno „čisti“ pa nas se ništa ne tiče.

Lijepo je bilo vidjeti svu tu djecu ispred pozorišta, ponosno govoriti da će oni biti redovna publika, a možda i budući teatarski radnici, ali svaki moj pokušaj da skrenem misli sa djevojčice na sam cilj zašto su djeca posjetila pozorište je bio uzaludan. Potpuno mi je nebitno postalo da li će više iko ikada doći u pozorište a pritom ispred vrata ostaviti nehumanost. Ne mogu da razmišljam o umjetnosti i o njenim ciljevima, a da se ne pitam kome je ta umjetnost namijenjena!? Zar ne bi trebala pripadati svima i biti dio sviju, ali šta da radimo onda kada imamo različita poimanja „svih“. Šta ako djeca već sada ne vide djevojčicu romske nacionalnosti kao nekog sebi jednako vrijednog!? Zar to nije mnogo ozbiljniji problem od samog navikavanja odlaska u pozorište!?

Budimo veseli, odlazimo u pozorište, gledajmo predstave, poslije predstave se nađimo sa prijateljima, ali se ponekad sjetimo djevojčice koja je stajala ispred tog istog pozorišta i možda nikada nije ni željela da uđe u pozorište, nego samo da ima prijatelje. A možda ni to nije željela, naviknula je na svoju nevidiljivost. A to je mnogo gore stanje.

Na kraju, iskreno se izvinjavam na vlastitoj emotivnosti i na tome što nisam obratila pažnju na značajnost dolaska djece u Narodno pozorište. Možda sam sve pogrešno protumačila, ali voljela bih da ste Vi stajali sa mnom. Možda ne bi vidjeli isto, možda bi samo rekli da je djevojčica izrazito nedruštvena ili da ne voli da se smije...

Nejra Babić, studentica dramaturgije na ASU, za Manjine.ba