Nedim Jahić: Pudarićev trag u snijegu

Piše: Nedim Jahić

Kada neko pruži ruku pomirenja u Bosni i Hercegovini, i kaže nešto što se po ovim sokacima više i ne spominje tako često, imam neuobičajeno visoku razinu povjerenja u iskrenost takvog poteza. Nije to stvar nekog manjka iskustva, lažnih izvinjenja smo se naslušali u posljednjoj deceniji za četiri Willy Brandta.

Pojavio se Svetozar Pudarić, čovjek koji je konačno glasno progovorio o zločinima nad nebošnjačkim civilnim stanovništvom u Sarajevu za vrijeme opsade, počinjenim od strane različitih paravojnih formacija izvan kontrole režima, ali i regularnih jedinica Armije Republike Bosne i Hercegovine. Stigao sam povjerovati da nije govorio samo u svoje ime, već i u ime vodećih političkih stranaka kod Bošnjaka, koje su ga i dovele na poziciju potpredsjednika Federacije.

Počinjeni zločini danas prljaju priču svih onih Sarajlija koji su preživjeli opsadu, držeći se dostojanstveno i časno, međusobno se pomažući i čuvajući duh onog ozbiljnog grada koji nije mogao sebi dozvoliti da postane gnijezdo zločina, čak ni kada su ga barbarski i sistematski ubijali sa brda. Uzdignute glave, građani Sarajeva su opstali kroz četiri godine, te za taj opstanak nemaju biti zahvalni nikom drugom do samima sebi.

Onog dana kada je potpredsjednik Federacije poslao poruku da „Sarajevo nije grad, ako ne riješi zločine nad Srbima“, sjetio sam se svih meni dragih ljudi po Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj što već cijelu deceniju dolaze u sukobe sa lokalnim moćnicima i fašistima, svojim najbližim i onim najdaljim, boreći se za istinu o onome što se dogodilo u Prijedoru, Srebrenici, Biljeljini, Zvorniku, Bratuncu, Foči, Mostaru, Sarajevu...

Bio je to trenutak ponosa, jer mi se učinilo da nakon godina rada na utvrđivanju i širenja istine o genocidu i ratnim zločinima počinjenim nad Bošnjacima, dolazi vrijeme kada će oni kao kolektiv koji je preživio sistematsko ubijanje i uništavanje, krenuti u obračunavanje sa zločincima u vlastitim redovima. Dok se i dalje po Balkanu u zrak dižu slike zločinaca-heroja,  a tren sam pomislio da će „građanske“ opcije unutar Bošnjaka znati povući društvo u katarzu.

Nije prošla ni sedmica od Pudarićeve izjave, a Skupština Kantona Sarajevo će poništiti njegove riječi svojim djelima. Nakon privođenja osumnjičenika za zločine počinjene u Hadžićima, pravosudne institucije naišle su na osudu Skupštine, a privedeni na punu podršku i obećanje finansijske pomoći. Na ovo direktno miješanje u rad pravosuđa pokušaj odgovora dat će niz tekstova i reakcija po brojnim sarajevskim medijima, ali se već do druge sedmice decembra sve činilo istrošenom temom koja će se pogubiti u masi svih tih „jučerašnjih“ vijesti.

Redakcija portala Radiosarajevo.ba zatražila je očitovanje Svetozara Pudarića, te će proći 13 dana do njegovog odgovora. Između ostalog, Pudarić odgovara: Odluka, a pogotovo način na koji je došla na dnevni red, a potom i usvojena govori nam koliko su jake emocije kojima se rukovodi većina građana Sarajeva kada se izazove i tračak sumnje da je ono što su proživljavali i ono za šta su se borili moglo biti proglašeno bezvrijednim ili, čak, zločinačkim. Poslanici u Skupštini Kantona Sarajevo su upravo to, građani Sarajeva, a ne nadljudi ili superheroji. Sigurno, a u to sam se uvjerio i u razgovorima sa nekolicinom od njih, da bi, da su imali vremena drugačije i sagledali cjelinu i reagovali na inicijativu. 

Dakle, potpredsjednik poručuje da poslanici u Skupštini Kantona Sarajevo raspravljaju o ratnim zločinima na nivou vlastitog hira, a nama bi trebalo biti važno što bi oni drugačije reagirali da su se to jutro ustali na drugu nogu. Uz to besmisleno opravdanje, opet se zagazilo u baru populizma o jakim emocijama i tegobi o kolektivnoj odgovornosti, što barem od Pudarića nisam očekivao.

Nastavlja sa riječima: Naime niti će sud određivati karakter rata niti podizanje optužnice znači automatsko potvrđivanje krivice. Osobe sa imenom i prezimenom optužene su da su u logoru u Silosu počinili ratne zločine nad ljudima sa imenom i prezimenom. Sud na osnovu dokaza treba da utvrdi da li je to tačno. Ako se utvrdi da jeste onda je zahtjev za njihov poseban tretman u stvari političko izjednačavanje boraca za slobodu i ZAVNOBIH-ovsku BiH sa ratnim zločincima.

Ovdje potpredsjednik Federacije upućuje poslanike (jer o ovome prosječni građani znaju, a poslanici u SKS očigledno nemaju pojma) da Sud BiH ne utvrđuje karakter rata, već pojedinačnu odgovornost za počinjene zločine. Presumpcija nevinosti vrijedi, ali nejasno ostaje šta znači „poseban tretman“ u kontekstu osnovnih ljudskih prava – jednakosti građana pred sudom, pravne sigurnosti i prava na pravično suđenje (jer se ovo načelo odnosi i na žrtve, a ne samo na osumnjičene/optužene).

Zaokret u nastavku odgovora je donio i paradoks: Ako se, pak, utvrdi da to nije tačno onda je sva ova bura potpuno nepotrebna i predstavlja jeftino prikupljanje političkih poena od strane onih koji su inicijativu pokrenuli i prisili Skupštinu na odbrambenu reakciju. Ne mislim da će ova odluka predstavljati udarac jasnom opredjeljenju SDP-a i drugih istinskih patriotskih partija i snaga da se sva prljavština koja se lijepila na odbrambenu borbu Sarajlija odstrani. Puno je više onih koji će istrajati na tome da svakoj žrtvi bude odata pošta, njihovim porodicama pružena makar i zakašnjela i nedovoljna, ali ipak iskrena satisfakcija, ali i da se mjesta stradanja i zločina dostojno obilježe kao opomena budućim generacijama. Sve to nikako ne može dovesti u pitanje veličinu odbrane Sarajeva i težinu žrtve koju je Sarajevo podnijelo pod opsadom.

Upravo, ali zato imamo pravosudne institucije koje će to utvrditi, a ne skup populista koji bi da nameću svoju istinu kroz osude i rezolucije iz Skupštine. Ne zaboravite, odluka bez sumnje predstavlja udarac „jasnom opredjeljenju SDP-a“, budući da se Vaša partija stavila na stranu „drugih istinskih patriotskih partija“ za koje i Vi vrlo dobro znate da su bile u neposrednoj vezi sa većinom onih lica koja se sumnjiče za ratne zločine u Sarajevu. I sumnjam da porodice žrtava zanima spomen-ploča koje postavljaju isti oni koji direktno ugrožavaju istragu samog zločina.

Na pitanje da li namjerava osuditi čin Skupštine, Pudarić odgovara: „Ne mislim jer sam siguran da on ni na koji način ne dovodi u pitanje opredjeljenje odgovornih u vlasti kantona izraženo u podršci inicijativi obilježavanja Kazana kao jednog od mjesta zločina unutar Sarajeva. Ta je podrška potvrđena ali i  proširena inicijativom Doma Naroda Parlamenta FBiH da se na isti način uspostavi odnos prema svim stratištima i žrtvama.

Potpredsjednik je očigledno istinski posvećen postavljanju ploče na Kazanima, zbog čega nije u stanju baviti se Silosom i institucionalnom zaštitom zločina koju pružaju kantonalne vlasti. Vjerovatno sam Pudarić nije ni smio reagirati drugačije, jer bi time išao protiv onoga što su njegovi partijski drugovi izglasali na Skupštini.

Ako je tako, onda bi u tom duhu pokornosti trebao odustati od nakane o spomen-ploči, jer bi njome samo potvrdio licemjerje naše vlasti, koje su žrtve vidjele već nebrojeno puta na desetinama drugih stratišta... svugdje gdje su izvinjenje davali oni koji su kod kuće čuvali koljače. U konačnici, jedino moralno i ljudski iskreno bi bilo da podnese ostavku. Možda bi na taj način sačuvao obraz i čast onog dijela Sarajeva, koje nema ljudske živote na savjesti. I ostavio istinski trag. 

Dosije o skupštinskoj odluci