Nedim Jahić: Posljednja pošta, 75 430 Srebrenica

Piše: Nedim Jahić

Republika Srpska je onaj dio države Bosne i Hercegovine u koju prosječan Bošnjak ne zalazi ni u ludilu, ali odlučno tvrdi da bi za isti vrijedilo ratovati i gubiti glave. Tamo ljudi iz Federacije najčešće odu u svrhu ratnog turizma, obilježavajući datume i sve tiše se sjećajući mrtvih, a poprilično rijetko obraćajući pažnju na šaku živih, preostalih na predstražama poraženih gradova.

Srebreničani u svoje ime

Nakon niza bitaka koje su bošnjačke elite izgubile pri pokušaju ostvarivanja onoga što su njeni lideri obećavali napraviti za povratnike i općenito za promjenu sistema kojeg su priznali u Dejtonu, Srebrenica je ostala posljednje mjesto bunta, kao prostor za koji se danas pravno vezuje genocid nad Bošnjacima iz posljednjeg rata.

Čine se da se baš zbog toga opet našla pod Potemkinovom zaštitom, ponovno korištena kao istovremeni simbol opstanka i nestanka, kvalitetna metafora za svaki napad na naciju u svakom uglu zemlje, paradigma gubitka nakon gubitka, vječna uspavanka za žive dok svake godine kopaju one već odavno mrtve. No, kada već neće niko, čini se da bar Srebreničani znaju reći sami u svoje ime: Neće proći.

Treniranje strogoće

Kako je krenulo? Vladajućoj strukturi iz Republike Srpske nije bilo dovoljno što su se ostaci bošnjačkog političkog bića sklupčali u taj ćošak Podrinja, pa su im nameračili dokinuti i dosadašnji izuzetak zadržavanja prava glasa za preživjele Srebreničane koji tu danas ne žive, odnosno nemaju prebivalište na području općine Srebrenica. Došao je kraj i posljednjeg segmenta prešutnog političkog kompromisa, namjenski otvarajući arenu novog predizbornog interetničkog obračuna.

Jasno je da je cilj ovakvog prevrata skretanje pažnje javnosti u RS sa pitanja lokalnih izbora i promašenih lokalnih politika SNSD-a, te se prekoupirati novim bošnjačko-srpskim političkim obračunom. Isti će vjerovatno svoj vrhunac doživjeti u augustu i septembru, ali se i ovih dana na stezi ne štedi, trenirajući strogoću za dugo srebreničko ljeto.

Dok građani širom Republike Srpske danas otvoreno prozivaju lokalne lidere za korumpiranost i nezakonite radnje (sa najsvježijim primjerima iz Trebinja i Banja Luke), centralna vlast se igra sile tamo gdje još može i smije, te gdje im je i dalje politički najpovoljnije provoditi teror: u Srebrenici.

"Policijsko zastrašivanje u Srebrenici"

No, kao i uvijek, politika nametanja u Bosni i Hercegovini uvijek dovodi do pucanja. Puklo je i tamo. Srebreničani se danas ponovno registriraju u Srebrenici, vraćajući se na mjesto sa kojeg su krenuli tog jula. Jedan po jedan. Ipak, svaka vijest sa terena govori da im neće biti lako proći sve koridore, prepreke i mrzovoljna lica novih domaćina.

Dogovor neobičan za Bošnjake

Svejedno, stvari su se krenule pomjerati. Prije par mjeseci se konačno sve posložilo. Po prvi put su bošnjačke političke opcije došle do bilo kakvog zajedničkog zaključka, koji barem javno, nije prožet sitnim šićarskim interesima lokalnih polu-moćnika, te su odlučile dati potporu zajedničkom kandidatu Ćamilu Durakoviću.

Ovakav odgovor, neočekivan i neobičan za Bošnjake, kako za historijiske okvire, tako i u vremenu post-dejtonske demokratije, svakako nije bio ucrtan u planu SNSD-a. Srebreničani su se vraćali kući. U ofanzivu protiv registracije, prvo je krenuo ministar unutrašnjih poslova Stanislav Čađo, a zatim će se kroz lokalne policijske strukture obračun oslikati i na terenu. Nakon opstrukcija pri registraciji, kreće se i sa pretresima, pregledima, uznemiravanjima aktivista uključenih na registraciji glasača. Stvari su posljednjih dana doživjele i svoju kulminaciju, sa brojnim žalbama građana o kršenju svih procedura te sistematskim zastrašivanjima koja provode službena lica RS-a, usmjerena na aktiviste kampanje za registraciju glasača, pa i same povratnike.

Aktivisti sami na terenu

S druge strane, javnost u Federaciji ostaje potpuno nijema na kršenja ljudskih prava i stalnu diskriminaciju na terenu, stavljajući u fokus „uvrijeđene mlade“ i međusobna dokazivanja lidera bošnjačkih političkih opcija iz lokalne zajednice, ali i njihovih centrala, o tome ko će ukazati na koga kao većeg izdajnika Srebrenice. Baš u trenutku kada u Srebrenici građani ponovno dolaze u situaciju da na dnevnoj bazi trpe teror, bošnjačke elite se bave svojim poslom, a aktivisti na terenu ostaju sami.

Zbog ovog momenta, kada zapravo građani Srebrenice opet ostaju ničiji i nezaštićeni, građansko društvo mora smoći snage i podići glas. Ne zbog kampanje i toga ko će biti načelnik sutra, već zbog preživjelih Srebreničana kojima se ovog trena na ulicama Srebrenice udara na dostojanstvo, ponos i u opstanak. Čini se da pravde za njih, već odavno, nema.

[Stavovi iznešeni u rubrici 'Ja mislim' nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba]