Nebojša Šerić Šoba: U susret sutonu

Piše: Nebojša Šerić Šoba, odlomak iz knjige San zimskog ljeta

Kako su se dani skraćivali, posljednji časovi u školi su se odužili. Gledao sam kroz prozor kako se gradska svjetla žmirkavo i postepeno pale, dok je učiteljica biologije Mićevićka (nekada smo je posprdno zvali Žmiga jer je stalno žmigala očima) pokušavala da nam objasni reprodukciju biljaka, tučkove i prašnike, i neodređeno mahala rukama raspršujući zamišljeni polen i pčele kroz zrak.

Svjetiljke duž ulice Jug Bogdana su bile neke čudne neonke, uvijek ili žute ili zelene, zaostale iz ko zna kojeg vremena i prostora. Mi djeca smo ih uvijek gađali grudvama, koje su ih nekada znale ugasiti. Nekada je cijela ulica znala biti skoro totalno zamračena, pa su onda ljudi iz elektroprivrede to sizifovski popravljali.

Povratak iz škole sa torbakom na ledjima je znao trajati jako dugo, zavisno od toga s kim si se vraćao kući. Nekada sam znao hodati i nekim drugim putem naokolo sa djecom koja su išla u drugom pravcu, čisto da se neke priče ispričaju ili se pak spremao neki pasjaluk; bacale se petarde ispred grila na dnu ulice Matije Gubca ili razbijale boce na nekom smetljištu. Dijelovi Jug Bogdanove su nekada bili prilično sablasni, i iz mraka je uvijek vrebao neki zamišljeni vuk ili panter, ili je pak vampir stajao na krovu zgrade.

Tih dana su puštali filmove u školskom kinu ( koje je kasnije postalo CDA) a jedan od njih je bio film “Vuk Samotnjak”, sa dječakom Slavkom Štimcem u glavnoj ulozi. Dječak je uspio da pripitomi njemačkog ovčara koji je nakon rata ostao poslije švaba. Divlji pas je postao najbolji prijatelj malog dječaka, i spasio mu je život kada su vukovi napali selo. Dugo vremena mi je trebalo da poslije tog filma "zbog vukova" sam idem kući.

Snijeg još nije pao, a grad je već bio u sumaglici koja je dolazila iz hiljada Kreka-Wesso peći, koje su se stalno morale puniti visokokaloričnim ugljem koji su kopali naši ponosni rudari. Sumpor je bio preovladavajući elemenat u zraku i na momente se nije moglo disati, a na radiju su non stop emitovali upozorenja zbog zagađenja zraka. Naša Kreka-Wesso se punila uglavnom mojom ličnom lopatom i kantom koja me čekala na istom mjestu na kojem sam je ostavio jučer, i dolazak iz škole kući značio je obavezan silazak u podrum po ćumur.

Razmišljajući o svom dosadnom i napornom ćumuranju pitao sam roditelje u par navrata kada ćemo i mi imati termoakumulacionu peć kao Burići ili Grinovi, a oni su samo slijegali ramenima i govorili kako je struja upravo još više poskupila.

Pored sumaglice koja je bila upečatljiva, ezan sa džamije koji je pozivao na molitvu se također mogao čuti za vrijeme nastave, i obilježavao je skori kraj nastave. Nekada je nastava trajala duže, a onda su još izmislili i izbornu nastavu, koja je tek trajala u nedogled. Nisam bio pametan kao neki i izabrao fizičko kao izbornu nastavu, htio sam na elektrotehniku koju sam nažalost dobio, i to kod Toze, učitelja/seljaka koji je svjež došao u grad. Govorio je: “Uuuoni đeco, pazte sadera!” i bio je kao karakter iz neke pripovijetke Branka Ćopića. Učionica kod Toze je bila i učionica likovnog, koja je bila najdepresivnija učionica. Prozori su gledali na Nemanjinu ulicu, i na zgrade preko puta. Nije imalo mnogo šta da se vidi. Bilo je mračno i tokom dana, tako da su se svjetla morala paliti kako god okreneš.

Kada napokon padne snijeg, sve postane drugačije. Padanje snijega je odvlačilo poglede tako da su učitelji imali problema da zadrže pažnju na sebi. Ja koji sam sjedio do prozora sa uživanjem sam promatrao prvi snijeg kako pada i pričinjavalo mi se da sam ja taj koji putuje kroz pahuljice, a da su one te koje stoje.

Nekada je snijeg znao da pada toliko gusto da se kroz prozor nije vidjelo ništa. Veliki odmor se pretvorio u jedno ogromno grudvalište, gdje niko nije mogao proći a da na fasuje barem jednu grudvu u leđa. Oni manje sretni su znali biti “napitani”. To bi trajalo sve kod se svima ruke bukvalno ne smrznu. (Pravljenje grudvi u rukavicama nije bilo tako dobro kao sa golim šakama).

Bajro i Slavko, školski kućepazitelji koji su bukvalno živjeli u školskoj ložionici u koju je malo ko ikada mogao i smio da proviri, su odmah bili u akciji, lopatajući sa obaveznom cigaretom u ustima i povremenom psovkom. Za razliku od nas djece njima je snijeg značio belaj.

Snijeg je sa sobom donio tišinu, sumrak je polako prelazio u noć, i samo poneki auto bi kroz snijeg zveketao lancima i narušavao idilu. Koje god sam čizme imao, prije ili kasnije bi počele da puštaju vodu, i jako brzo bi se našao u neprijatnoj situaciji. Ipak bih trčao kroz snijeg, ganjao se sa ostalom djecom.

Žurio bih taj dan kući da što prije sletim u podrum, ne zbog ćumura naravno, već zbog zarđalih sanki koje će podmazane lojem ili voskom svijeća sutradan u velikom parku da piče niz “Stazu Smrti” sve do novog sumraka, koji će nam svojim prisustvom dati do znanja da je vrijeme da se ide kući.