Nebojša Šerić Šoba: Pismeni

Piše Nebojša Šerić Šoba na svom Facebook profilu

Gledao sam u komad papira ispred sebe. Sve te plave linije su trebale da ukažu na red i preglednost pismenog zadatka koji sam trebao da napišem. Gledao sam kroz papir u nekom nepoznatom pravcu, daleko izvan učionice i zujanja olovki kako se povlače po papiru, zvukova namještanja stolica, otpuhivanja, šaptanja, škripe parketa pod nogama učiteljice, vađenja đonova ispod rukava kecelja, i ostalih zvukova iz hodnika, iz WC-a, gdje su mangupi čepili čučavac sa krofnama (punjenim lažnim pekmezom, koje smo dobijali za užinu) što je čistačice, a i Bajru i Slavka (školske kućepazitelje/ložače), dovodilo do ludila. Misli su lutale po poznatim predjelima, parkovima i parkašima, igralištima, kolačima i sladoledu kod Bajramovića i Komše, po luna parku kod željezničke stanice, krađi PEZ dispenzora iz dragstora na uglu Kralja Tomislava, pucanju iz "plašljivca", razbijanja boca na smetljištu, ljetovanja na moru,ukratko, svega mogućeg što mi je moglo pasti na pamet....osim problematike pismenog rada.

Već sam izgubio nadu da ću se bilo čega sjetiti što (ni)sam slušao na času kada je to trebalo slušati, slijedeća kečina u debelom teškom bordo dnevniku (kojeg smo svi mrzili bez obzira na dobre ili loše ocjene) se neumitno približavala u obliku produžne nastave, pridike oca kao da su već počele da me smanjuju do veličine amebe, već sam u svojoj glavi odmotavao pripreme za popravni ispit i na dugo toplo ljeto koje ću trebati provesti sa nekim instruktorom koji će me pun frustracija izazvanih mojim nedostatkom pažnje neumitno gnjaviti dok se ostala raja igra u dvorištu. Pizdiću zbog svih propuštenih crtanih i  kaubojskih filmova, utakmica u parku, vožnje biciklom, branja bobica po žbunju i gađanja iz puhaljki, smucanja po zabitim dijelovima Điđikovca i branja voća iz tuđih bašti...

Otvorio sam pernicu. Bila je povelika, svega i svačega se unutra moglo naći. Uzeo sam šiljalo i našiljio (već našiljenu) prvu olovku koju sam zgrabio. Piljevinu sam sakupio trokutom preko metalnog oboda u dlan i onda je ispustio unutar klupe, pored svih zaljepljenih žvakaćih guma od generacija i generacija učenika koji nisu znali šta će s njima. Kada sam naoštrio olovku, vratio sam je na svoje mjesto. Onda sam uzeo plavo/crvenu gumicu i krenuo da je testiram tarući je od klupu. Radi. Krenuo sam brisati neke žvrljotine koje je neko drugi tu ostavio iza sebe. Zatim sam i gumicu vratio na svoje mjesto, u mnogo prljavijem stanju. Izvadio sam jednu od hemijskih olovaka (onu "složenu" sa šest raznobojnih umetaka) i krenuo da podrctavam žlijebove i šavove po pernici, da šaram cilindrične krugove na mjestima na kojima su falile olovke. Zatim sam izvadio penkalo, rastavio ga i krenuo da čupam umetak sa tintom. Umetak je bio pun a moj potez trapav; tinta se prolila po novoj pernici. Sastavio sam penkalo i iz kapljica prolivene tinte krenuo da izvlačim"paukove" po površini pernice, raznorazne apstraktne varijacije. Zatim je na red došao jedan od flomastera. Zubima sam krenuo da grizem vrh flomastera, krenuo da čupam čep koji je zatvarao flomaster da ne izlapi. Izvadio sam sadržaj šestarom, uzeo sam spužvicu natopljenu bojom i krenuo da pravim tačke po kecelji. Zatim sam sastavio flomaster i vratio ga na mjesto (nakon što sam još malo izgrizao čep, što je predstavljalo određeno zadovoljstvo i olakšanje u datom momentu).

Gledao sam iz očaja u najbolje đake, nadajući se nekom čudu, maštao sam da mi neko od njih doda neki papirić sa spasonosnim sadržajem, da me izvuče iz turobne realnosti i posljedica koje su mogle biti izazvane mojim slabim učenjem i katastrofalnom pažnjom. Okretao sam se oko sebe i tražio nečiji pogled koji će možda nešto reci, možda ću primjetiti neki ispušteni đon na podu ili nečiju knjigu ispod klupe koju ću bez pitanja posuditi. Svi su znali da sam izgubljen slučaj, da nemam ništa ponuditi zauzvrat, pa niko nije htio ni da pogleda u mom pravcu. Posmatrao sam neke učenike kako drugima daju neke signale za koje nisam ni mogao pretpostaviti šta znače. Moja frustracija je rasla kao pjena za kupanje ispod jakog mlaza tople vode, panika me sve više hvatala sa svakim pokretom kazaljke na satu. Poželio sam da nestanem, da me streljaju švabe, da me odnese orao sa Romanije, da me prodaju ciganima, da me pojede strašni vuk samotnjak, da me Bedanec odvuče u svoju pećinu zaposve i da s Mojcom provedem ostatak života perući posuđe.

Odjednom sam se nečega sjetio, krenuo sam manično švrljati po papiru. Vizije sa zaboravljenih časova su krenule da nadiru, hemijska je krenula da širi poznati miris. Taman sam pomislio kako imam neke šanse da nešto uradim kad je sve zazvonilo. Brod koji me je prevozio na drugu stranu rijeke je krenuo da tone, a sa njime je potonulo i moje bezbrižno ljeto. Jedan od učenika je pokupio zadatke sa svih klupa i stavio ih na katedru ispred učiteljice, žamor učenika je krenuo da radi kao podmazana i uhodana mašina, svako je hvalio svog konja. Mi koji smo bili beznadežni slučajevi smo u nevjerici još blenuli naokolo dok su ostali užurbano trpali stvari u torbe. 

Krenuo sam prema vratima kao popišan i vukao svoju otrcanu "Marlboro" kesu sa tekama, pernicom i crnim papučicama za fizičko. Posljednjim pogledom sam primijetio na dnu razrednog akvarijuma tubu tempere koju je neko maloprije ubacio, koja je krenula lagano bojiti vodu u crveno. Zlatna ribica koja je unazad petnaestak minuta živahno mahala perajima se polako okrenula naopačke i isplivala na površinu akvarijuma, trbuhom okrenutim prema neonskoj rasvjeti turobne učionice.

Stavovi iznešeni u rubrici 'Ja mislim' nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba