Nebojša Šerić Šoba: Kulturna reprezentacija BiH

Piše: Nebojša Šerić Šoba
Tekst je prije nekoliko godina objavljen u listu Avaz, a zbog aktuelne tematike, u dogovoru sa autorom ga ponovo objavljujemo   

Skoro da nema Bosanca i Hercegovca koji nije čuo za Edina Džeku, Vedrana Misimovića, Hasana Salihamidžića i druge fudbalere koji igraju u inostranim ligama i klubovima koji su po kvaliteti mnogo iznad bosanskog prosjeka. Ispada da nije "stranaca" i "dijasporaša" naša reprezentacija bi bila mnogo lošija, rezultata ne bi bilo i ne bi bilo moguće uhvatiti bilo kakav priključak sa svijetom. Fudbal je igra koja zahtijeva konstantno praćenje situacije, skoro je nemoguće zamisliti televizore u BiH na kojima nema prenosa utakmica Mančestera, Reala, Milana, Ajaxa...

Na suprotnoj strani od od fudbala, sporta, nalazi se kultura. To je aktivnost koja ne zahtijeva ekstremne fizičke napore, kopačke, reflektore, stadione. Umjetnost zahtijeva upotrebu audio/vizuelnih i intelektualnih receptora i vijuga, intuiciju i eksperimentisanje, tehnike totalno suprotne od sportskih (i u fudbalu ima umjetnosti, da se razumijemo). Ako bismo pokušali da sastavimo kulturnu reprezentaciju BiH kako bi ona izgledala? Da li uopšte znamo sa kakvim igračima raspolažemo? Kakvi su naši "kulturni selektori" i kakav je status naše "kulturne reprezentacije"?

Jedna stvar je sigurna, a to je da je fudbal u daleko boljoj i logičnijoj situaciji. Ne zbog nedostatka kvalitete BH kreativnih stvaratelja, već zbog popriličnog nepoznavanja naše inostrane kulturne scene, koja živi paralelan i kvalitetan život, daleko od očiju i ušiju domaćih selektora. Naša "kulturna reprezentacija" ne računa mnogo na inostrane igrače, osim ako se neki od njih sami od sebe pojave i povuku poneki neočekivani potez. Njihove "igre" u inostranstvu se uglavnom ne prenose kod kuće, ponekad se u novinama ponešto objavi zahvaljujuci entuzijazmu pojedinaca, kulturne rubrike u BiH su mahom pune izvještavanja o isključivo lokalnim kulturnim dešavanjima, često sumnjive kvalitete i sadržaja.

O kulturi Bosne i Hercegovine svijet ne zna mnogo. Poneki film razbije tišinu i zatim se stvori alibi za buduću neaktivnost, potvrdi se kliše o nama kao konfliktnom društvu koje ne odgovara za svoje postupke. Kontinuirano odsustvo organizovane prezentacije naše kulture u inostranstvu se i dalje nastavlja (hvala političari!). Nedostatak predstava, izložbi, koncerata i ostalih organizovanih BH kulturnih događanja u svjetskim metropolama sve više postaje sramotno i neprihvatljivo, kao da je u pitanju svojevrsna sabotaža imidža BiH, koji je i dalje loš. Tu i tamo se poneki stranac samoinicijativno upusti u avanturu spašavanja našeg kulturnog identiteta, a najbolji pokazatelj toga je članak objavljen u New York Times/u (u rubrici "Travel"?!?), gdje je ovlaš opisan presjek sarajevske umjetničke scene danas, što je mnogo bolje nego ništa.

Da podsjetimo na neke od naših igrača kulturnog Premiershipa, La Lige, Serie A, Bundeslige (neki od njih su svojim aktivnostima ipak povremeno prisutni u BiH): Tea Alagić, Danica Dakić, Amer Kobašlija, Vlado Džihan, Milomir Kovačević -Strašni, Aida Šehović, Maja Bajević, Aleksandar Hemon, Semezdin Mehmedinovic, Miljenko Jergovic, Šejla Kameric, Ademir Arapović, Zlatan Redžić, Dario Kavara, Bojan Šarčević, Edin Karamazov, Sadko Hadžihasanović, Srđan Jevđević, Sejo Čizmić, Endi Pošković, Šejla Kamerić, Braco Dimitrijević, Damir Nikšić, Lala Raščić....i mnogi drugi za koje još ne znamo i nismo čuli (niti nas je, ruku na srce, briga za njih)...