Nebojša Šerić Šoba: Flashbacks

Postoje različiti mirisi koji vraćaju unazad, daleko u mladost u momente kada su zapisani u sjećanje. Nekoga u mladost vraća miris svježeg kruha ili pak novog automobila, miris papirnih novčanica ili baby pudera. 

Piše: Nebojša Šerić Šoba u svojoj e-knjizi 'San zimskog ljeta'

Prije neki dan sam u jednoj bolnici osjetio miris identičan trpezariji u svom starom obdaništu gdje sam zajedno sa ostalom djecom doručkovao jetrenu paštetu namazanu na kruh uz čaj od kamilice. Stajao sam neko vrijeme kao skamenjen i neprestano mirisao zrak par minuta, njušio kao pas, uživao u mirisu kojeg nisam osjetio 35 godina, bio totalno opčinjen i zanesen. A bio je svjež kao da sam se u tom momentu nalazio u obdaništu okružen ostalom djecom.

Mnoge mirise je lako osjetiti ponovo. Sapun za djecu “Nevena-Leskovac” se može kupiti i dan danas, i on vraća unazad u toplinu male plastične kade u kojoj su nas roditelji kupali. Miris automobilske gume vraća unazad u prodavnicu “Sava-Kranj” koja se nalazila pokraj slastičarne “Oloman”, u koju sam išao sa tatom da kupim novu gumu za bicikl. Miris mora i plaže me nosi na Lopud 70’tih, a miris luke nazad u Dubrovnik, gdje se čekao trajekt. Miris lanenog ulja oživljava asocijacije na atelje mog pokojnog ujaka – velikog slikara Marija Mikulića, a miris pokretnih stepenica na robnu kuću “Sarajka”. 

Miris tigrove masti je rezervisan za sobu moje bake. Cigaretama zadimljena prostorija podsjeća na posjete velikog broja žena koje su svakodnevno dolazile u kuću na kafu i razgovor, miris gas maske i naftalina podsjeća na odlaske oca u rezervu. Miris borove šume vraća na izlete žičarom na Trebević, a miris znoja,baruta i drva koja gore baca nazad u tranšeje nesretnog rata.

Smrad dizela pripada “Ikarus” autobusu br. 14, a isparenja benzina sa dvotaktolom Ahmetovoj “Jawi” na kojoj me je znao provozati oko Điđikovca. Smrad raspadajuće kože i mesa na posao koji sam dobio preko omladinskog servisa, gdje sam istovarao građevinske skele pokraj tvornice za preradu mesa i mesnih proizvoda “Simes”, a pasjeg dreka na izlete sa školom na vrelo Bosne.

Moj omiljeni miris se mogao osjetiti u prodavnici parfema i dječjih igračaka “Bazar” na raskršću nekadašnjih ulica Mladena Stojanovića i Kralja Tomislava, gdje sam sa svojom mamom ulazio da gledam igračke. Miris je bio nebeski, stvarao je u meni ispunjenje svih snova, značio je novu igračku koja bi me trebala još vise usrećiti od one prethodne. Kao pravi mali “junkie” ulazio sam unutra samo da pomirisem zrak na sekund dok sam se sam vraćao iz “Frano Supilo”, gdje me otac redovno slao po pivo, koje i danas prosuto po podu mirisom podsjeća na taj davno zatvoreni podrum pića.