Ismail Ćidić / Ne zavaravajmo se, Draško je potencijalno opasniji i od Radovana

29. 11. 2020. u 09:52:00

Shares: 5131

Kada vam ljudi (po)kažu ko su, povjerujte im odmah. Ljudi sebe poznaju puno bolje nego što ih vi poznajete,“ riječi su poznate afro-američke književnice Maye Angelou o bijelim supremacistima i neo-nacistima koje se odlično mogu primijeniti na slučaj Draška Stanivukovića i drugih mladih srpskih političara koji su dugo bili zvijezde određenih sarajevskih krugova.

Piše: Ismail Ćidić* 

Teško je bosanskohercegovačkoj javnosti palo saznanje da Draško Stanivuković, „zlatni dečko bh. politike“ kako ga je prozvao jedan medij prošle godine, nije ništa drukčiji od njegovih starijih kolega iz entiteta RS uključujući i one koji su aktivno učestvovali u genocidnom projektu.

U Srebrenici nije bio genocid. Ne poštujem presude Haškog tribunala, političkog suda. Četnički pokret je legitiman dio historije srpskog naroda. Ne mogu reći da sam antifašista. Bosna i Hercegovina su prve dvije srpske države s ove strane Drine. Deveti januar je nesporan dan naše otadžbine.

Ovakvi ekstremni nacionalistički, a često i fašistički, stavovi koje je pričom o „ljubavi i uvažavanju svih“ dugo prikrivao, pokazali su da generacije mladih ljudi iz entiteta RS ne samo da nisu spremne za suživot i pomirenje, nego pričom da se entitet RS izgradio na „patnji srpskog naroda“, što Draško spominje u svakom intervjuu, stvaraju se korijeni za novu genocidnu osvetu. Sličnu retoriku koristio je i Mladić kada je govorio o osveti za „bunu protiv Dahija“ i patnji pod Turcima.

Ako je jedna Jugoslavija izrodila Radovana i Ratka, koga će tek onda RS?

Šta god neko mislio o Jugoslaviji, mora se kazati da fašizma i fašističkih vrijednosti nije bilo u javnom diskursu te države barem dok je predsjednik Tito bio živ. Generacije rođene u Jugoslaviji nisu na televiziji mogle gledati glorifikaciju fašizma, niti u školi učiti kako su fašističke vrijednosti ispravne vrijednosti. Naprotiv, Partizani su u svakom filmu pobjeđivali. Ipak, čak i u jednom takvom sistemu izrasla je generacija ratnih zločinaca koji su iskoristili prvu priliku i ubijali čak svoje najbliže komšije, pucali na djecu, zatvorenike mučili u logorima, te silovali žene i djevojčice.

Međutim, šta očekivati od generacije koja se rodila na teritoriji koja je ustanovljena genocidom, u porodicama u kojima su očevi i stričevi ubijali djecu i silovali žene? Šta očekivati od generacije koja pohađa škole nazvane po ratnim zločincima, a na predmetu Historija uči kako su Bošnjaci izmišljena nacija i kako su izdali svoje srpsko porijeklo i priklonili se Turcima? Šta očekivati od generacije koja je na televiziji, bez ikakvih cenzura, decenijama gledala veličanje ratnih zločinaca i u njima vidjela najveće heroje i inspiraciju?

Rezultat takvih okolnosti su Draško i hiljade drugih mladih ljudi iz RS-a kojima su Draža Mihajlović, Ratko Mladić i ostali zločinci heroji. Takvi ljudi apsolutno ne znaju za ikakve druge vrijednosti osim vrijednosti genocidnog projekta u kojem žive. Kao takvi, oni su potencijalno opasniji čak i od onih koji su okrvavili ruke u genocidnom projektu. 

Draško nije jedini

U toku svog obrazovanja, posebno srednjoškolskog, imao sam priliku susretati se i upoznati mnoge vršnjake iz entiteta RS. Nevladine organizacije, najčešće sa sjedištem u Sarajevu, koristile su bogate strane grantove kako bi mlade ljude iz cijele Bosne i Hercegovine dovodile na tzv. kampove pomirenja i suživota na kojem se pričalo o svemu, samo ne o suočavanju s prošlošću i pomirenju. Međutim, lično sam svjedočio da čak i na takvim kampovima „pomirenja“, ekipa poput Draška i drugih nije mogla sakriti svoje ekstremističke stavove, tako da smo često svjedočili negiranju genocida, veličanju ratnih zločinaca, negiranju bosanskog jezika, kao i nazivanju Bošnjaka „Turcima“.

U periodu kada su Draškove izjave isplivale u javnost, mogli smo još jednom pročitati izjave podrške čelnika svih najvažnijih studentskih/univerzitetskih organizacija u RS-u za „oca nacije i heroja“ Radovana Karadžića i studentski dom nazvan po ovom ratnom zločincu. To nam govori da čak i najobrazovaniji mladi ljudi u RS-u nisu bili imuni na usvajanje ovakvih necivilizacijskih vrijednosti.

Onih nekoliko koji se suprotstavljaju negatorima genocida, koji priznaju ono što cijeli svijet priznaje i koji se suprotstavjaju genocidnoj ideologiji, marginalizirani su u vlastitom društvu, posebno u politici. U društvu u kojem je genocid ponos i javno dobro, one koji se suprotstavljaju tome moramo posebno cijeniti i poštovati.

Genocidna ideja, nažalost, nije izumrla. Naprotiv, to što se trenutno ne može realizovati ne znači da nikada više neće i izuzetno je važno govoriti otvoreno o ovim pojavama. To uključuje i one momente kada Draško pita novinare „zašto me ne pitate o mojim planovima za Banjaluku, ostavimo ove događaje iz prošlosti iza nas.“ Pitanje rasvjete i asfalta nije pitanje života i smrti, ali stavovi o Draži, Radovanu ili „Turcima“ su ne tako davno bili upravo to. Zato se moraju objelodaniti i ponavljati.

Pogrešne slike i impresije o takvima, čak i ako imamo najbolje namjere, ne smiju se stvarati. Drugim riječima „važno je prestati očekivati da budu nešto drugo u odnosu na ono što oni, zapravo, jesu“, kako bi kazala Maya Angelou.

(*Autor je predsjednik organizacije Bosnian Advocacy Center, polaznik post-diplomskih studija na prestižnom američkom univerzitetu Duke)

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.

NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti portal Radiosarajevo.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, uz dozvolu uredništva portala Radiosarajevo.ba, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.


Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacija za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

KOMENTARI (39)