'Ne hodaj bos po pločicama, prehladit ćeš se!' Zašto Balkan boluje od bosonogofobije

Nou, nećakinju svoga muža (danas četrnaestogodišnju svojeglavu tinejdžericu) prvi sam put vidjela dok je još bila beba. Bilo je to na onom velikom obiteljskom ručku na kojem smo jeli sendviče.

Blog: Hrvatskanizozemska.blog.hr (via Hayat.ba)

Preslatka plavokosa i plavooka beba još nije bila prohodala. Bilo je ljeto i ona je, samo u peleni, puzala – po kuhinjskim pločicama!

Vidjevši taj uznemirujući prizor, odmah sam otišla upozoriti njezinu majku.

„Noa puže u kuhinji!“

Svi su me gledali upitno i sa smiješkom, očekujući nastavak.

„Po pločicama!“

I dalje upitan pogled.

„Pločice su…hladne.“

Nisu me razumjeli. Stvarno me nisu razumjeli.

„Ljeto je. Sigurno joj nije hladno,“ rekla je Noina mama.

Tada sam prvi put shvatila da za općepoznatu alarmantnu frazu bos-po-pločicama Nizozemci nikad nisu čuli!

U Hrvatskoj sam, srećom, svuda oko sebe nailazila na razumne ljude s kojima sam jedva dočekala podijeliti ovo skandalozno saznanje.

„Oni puštaju djecu bosu po pločicama!“ govorila bih svakome tko bi me htio slušati dok bi moja mama, prijateljica, susjeda ili kolegica s posla šokirano odmahivala glavom.

Ništa više nije bilo potrebno reći. Oni su ludi.

U idućim godinama moje je strpljenje neprestano bilo na kušnji.

Sjedili bismo, recimo, s prijateljima na terasi – u jaknama, dok bi se njihova djeca oko nas igrala u kratkim rukavima, kratkim hlačama i – bosa.

„Zar im nije hladno?“ nisam mogla izdržati.

„Kaat, Rees, je li vam hladno?“ pitao bi ih otac.

„Ne.“.

I tu bi razgovor završio.

Mene bi takva reakcija samo još više uzrujala (Zašto ih uopće pita je li im hladno umjesto da im jednostavno kaže da se obuku?), ali prisilila bih se ne reći više ništa.

Na amsterdamskim dječjim igralištima djeca bi skidala čarape i cipele i igrala se bosa - pod odobravajućim pogledima svojih roditelja. Oni nisu normalni.

Jedna činjenica mi je, međutim, bila posve nelogična. Nizozemske bolnice nisu bile pune djece s upalom pluća ili nekim drugim teškim posljedicama pothlađenosti. Zapravo, činilo se da nizozemska djeca nisu ništa češće bolesna ni prehlađena od hrvatske, uvijek obuvene i brižno utopljene. Kako?

Moj muž, s druge strane nikad nije potpuno razumio što ja to trabunjam o bosim nogama i oblačenju, čak ni nakon što se doselio u Hrvatsku.

U nevjerici je odmahivao glavom kad je vidio da moj brat brani sinu da trči (da se ne uznoji!) ili da moj bratić NIKAD ne otvara prozor u autu jer mu kći od otvorenog prozora svaki put dobije upalu uha.

Sumnjičavo je slegnuo ramenima čak i kad mu je urolog kojeg je jednom posjetio, propisujući mu antibiotike, napomenuo: „I ne hodajte bosi po pločicama.“

Jer on, naime, cijeli svoj život hoda bos po pločicama. I izlazi van potpuno mokre kose, čak i zimi.

Nikad zbog toga nije dobio upalu uha ni upalu pluća. Zapravo, gotovo nikad nije bio ni prehlađen.

Nisam to mogla nikako razumjeti – meni bosa noga na hladnoj podlozi izaziva nelagodu usporedivu sa strujnim udarom. A mokre kose ne bih izašla van ni u ludilu – za to su se dobro pobrinuli moji roditelji koji i dan danas, kad se nađu kod nas, pipaju moju kosu nakon što je operem da provjere jesam li je dobro osušila..

Naravno, odrasla sam uz rečenicu uz koju su sva hrvatska djeca odrasla:

"Obuci se, prehladit ćeš se!"

Naše prvo dijete mogla sam, na sreću, odijevati u skladu sa svojim hrvatskim roditeljskim nagonima, dok nije navršilo godinu dana, kada sam se trebala vratiti na posao. Nismo ga upisali u jaslice. Dok sam ja na poslu, čuvat će ga tata.

Iako s određenom dozom sumnjičavosti i bojazni, strpljivo i potanko dala sam mužu opsežne upute o tome kako dijete treba obući.

Ali obistinile su se moje najcrnje slutnje – po povratku s posla nalazila sam dijete slabo obučeno i često bosonogo.

Muž je imao traljave izlike:

„Htio sam ga obući, ali mi je pobjegao.“

Ili još traljavije:

„Znao sam da ga moram bolje obući prije nego što se ti vratiš, ali sam zaboravio.“

Jednom sam bila na rubu suza vidjevši kako u kasnu jesen muž gura sina u kolicima bez štramplica. Bilo je hladno i vjetrovito, a njegove tanke pamučne hlačice povukle su se iznad koljena, ostavljajući gole nožice.

Počela sam vikati.

„Ali nije mu hladno!“ rekao je moj muž.

Na trenutak sam stala i - razmislila o tim riječima. Pogledala sam dijete koje se veselo smijalo i mahalo ručicama.

Zaista, osjećaj hladnoće izaziva tjelesnu nelagodu; da mu je zbilja hladno, ne bi li to nekako pokazao, a ne bio tako opušten i veseo?

Osjećaj topline i hladnoće subjektivan je i fiziološki uvjetovan. Zašto mi, hrvatski roditelji, odbijamo prihvatiti da je dijete samo sposobno osjetiti tjelesnu nelagodu – poput hladnoće i više vjerujemo vlastitoj procjeni nego njegovu urođenom instinktu?

Shvatila sam da je pitanje „Je li ti hladno“ - umjesto jednostavne naredbe djetetu da se obuče – možda sasvim na mjestu.

Moji čvrsti i nepokolebljivi stavovi o odijevanju i bosim nogama počeli su se polako mijenjati.

Prošlo je šest godina i danas su moja djeca rijetki endemi u Hrvatskoj koji (ni zimi!) ne nose papuče.

Osvijestila sam jednu vrlo jednostavnu istinu: ako je meni hladno, to znači da se trebam obući (ili obuti) ja, a ne moja djeca. Ona se trebaju obući kad je njima hladno.

„Zar ti nije hladno nogama?“ ponekad ih pitam, čisto iz navike, iako već znam odgovor.

Čini se da sam se svoje fobije donekle riješila.

Donekle, kažem, ili u prijevodu: uspjela sam svoju mentalnu granicu pomaknuti s papuča na čarape. Dalje od toga ne ide. Ali ne libim se više ustati i glasno i jasno priznati:

ja sam hrvatska mama i ja sam bosonogofob.

Nadam se da ću svoju fobiju jednom uspjeti potpuno izliječiti.