Nataša Gaon Grujić: Zakira

Ja ne pamtim imena. Nekada sam se hvalila svojom sposobnošću pamćenja lica, danas se čak ni time ne mogu pohvaliti. Uvijek sam se, pa mogu reći, divila mojim prijateljima koji su s nevjerovatnom preciznošću mogli nabrojati sva imena i prezimena đaka iz našeg razreda.

Piše: Nataša Gaon-Grujić za Radiosarajevo.ba

Osim drugarica s kojima sam odrastala i koje su mi bile bliske, čija imena i danas pamtim mada sam posljednji put u klupama osnovne škole bila prije trideset godina, ja sam zapamtila još jedno ime – Zakira.

U toku osam razreda, osam godina, od djece čije su noge visile preko ruba stolice, bili smo toliko mali da nam stopala nisu dodirivala pod, do djevojčica, dječaka s tijelima kojima se igrao pubertet, moglo se vidjeti ko će biti dobar čovjek, a ko ne.

Zakira je bila lijepa, visoka djevojčica. Djevojčica krupnih očiju. Bila je jako mršava, a kada je njeno tijelo počelo poprimati obrise ženskog tijela, postala je predmetom ruganja. Zakira je često plakala, a što je više pokazivala slabost, to je izrugivanje bilo intenzivnije.

Matematiku nam je, od petog do osmog razreda, predavala nastavnica Emina. Ogovaranja vezana za njen život su došla i do nas - đaka. Emina je bila razvedena, imala je dijete iz prvog braka. Ponovo se udala i rodila još jedno dijete. Ja sam tada bila previše mala da bih razumjela, a poslije me vlastito iskustvo naučilo, da je Emina samo pokazala da ima pravo na  vlastite odluke i na svoj život. Da ima pravo izaći iz nametnutih okvira „normalnog“ života. 

Nastavnica Emina je primijetila da je Zakira uplakana. Stavila je dnevnik na katedru, pogledala u Zakiru i rekla: „Zakira, molim te ustani“. Zakira je ustala i krenula prema tabli. „Ne dušo, tu ostani, nećeš danas odgovarati“, i nastavila je: „ Pogledajte svi u Zakiru“, cijeli razred je gledao u nju, a Zakira je od nelagode spustila glavu i sakrila oči.

„Digni glavu, Zakira, pogledajte, djeco, pogledajte koliko je Zakira lijepa. Ti si Zakira pravi biser, nemoj više nikada plakati.“ 

Iako je prirodno Zakirina visina činila Zakiru većom od svih đaka, Zakira je u tom trenutku bila ne samo fizički veća, Zakira je bila velika u svojoj ljepoti. Bila je veća od svih onih koji su joj se rugali. Stajala je i gledala sada bez straha, svojom ljepotom je ispunila razred. 

U učionici je bila nevjerovatna tišina, nastavnica je nastavila: „Sjedi, Zakira, vi ostali spremite knjigu i teku u torbu, danas vam neće trebati. Danas nećemo raditi matematičke zadatke, danas ćemo čitati. Čitat ću vam priče Branka Čopića“, i tako je i bilo. 

Zakiri se više nikada niko nije rugao.

Posljednjih dana čitam o dječaku kojega su zlostavljali vršnjaci. Teško mi je ispisati i ponoviti sve ono što se tom dječaku dešavalo. Ipak, najteže od svega je što smo, ponovo, izgubili jedan mladi život. Najgore od svega bit će ako i ovaj slučaj, kao i sve prethodne, zaboravimo. Najgore od svega će biti ako naša ljudska reakcija na nasilje ostane na tome što ćemo, samo, podijeliti priču o izgubljenom mladom životu na zidovima naših Facebook profila.

Nastavnicu Eminu sam samo još jednom vidjela nakon što sam nastavila školovanje u gimazijskim učionicama.

Zakiru sam rijetko viđala, nismo išle u istu srednju školu, poslije niti na isti fakultet, a onda je počeo rat koji je sve poremetio.

Ne znam gdje je danas moja nastavnica Emina, a voljela bih joj se zahvaliti, jer danas, tek danas, razumijem koliko je pomogla Zakiri.

Ne znam gdje je Zakira, ali se nadam da ima djecu i da su lijepa na nju!