Nataša Gaon Grujić: Vožnja kroz Sarajevo

Nije mi bilo mrsko - uzela sam digitron i izračunala koliko dnevno sati provedem u automobilu, pa pomnožila s radnim danima u mjesecu i došla do podatka - svaki radni dan provedem, u prosjeku, 90 minuta u automobilu, mjesečno, bez vikenda, 1.800 minuta.

Piše: Nataša Gaon Grujić za Radiosarajevo.ba

Tih 1.800 minuta pruža mi mogućnost da maštam. Kada je sunčan i malo topliji dan, ja maštam da se vozim prema moru, mada uvijek upalim žmigavac na istoj raskrsnici i promijenim pravac, a more ostaje daleko od  mene.

Maštam i kako bih potrošila lako stečeni novac kupovinom dobitnog bingo listića. Ih, što tada imam ideja... Nekada mi se boja neba učini istom kao jednog davnog proljeća kada mi se činilo da će baš sve biti po mom, pa je dovoljno da se ponovi boja, a da ja maštam kako mi je opet nekih dvadesetak godina.

Ipak, većinu vremena koje provedem u automobilu  moram biti oprezna i gledati šta drugi vozači rade ili ne rade. Ono što rijetko koji vozač ili vozačica urade jeste - paljenje žmigavca i jasno signaliziranje, vozaču/ici u automobilu koje se kreće iza vas s namjerom da pojasnite kako želite promijeniti pravac kretanja. Na sarajevskim ulicama morate baciti grah ili pogledati u fildžan da biste znali gdje se vozač/ica koji/a upravlja automobilom ispred vašeg namjerava kretati? Nakon što on ili ona, bez prethodne signalizacije, promijeni pravac kretanja, naglo kočiš. Psuješ. Mašeš rukama i urlaš: "Imaš li žmigavac?!"

Na raskrsnicama na kojima se u isto vrijeme pali zeleno svjetlo za automobile i pješake situacija je sljedeća - vozači nemaju strpljenja, daju gas i time ubrzavaju svoje kretanje, samo da prođu raskrsnicu prije pješaka; jer, ako niste znali, svi za volanima su vukovi s Wall Streeta, u pitanju su milioni, prodati ili kupiti - pitanje je sada? Sljedeća situacija - nervozni vozači/ice  prilaze pješačkom prijelazu na kojem nema semafora. Ugladali su obrise sjene pješaka/nje, opet naglo gas, ne, nećemo stati pješacima, bit ćemo brži, ko su oni da mi stanemo?

A pješaci, nema veza što je zebra iscrtana. Nema veze što zebra podrazumijeva hodanje po iscrtanim linijama, mislim stvarno je to glupo, pa su pješaci odlučili dolaziti iz svih pravaca, a najviše vole dijagonalnim kretanjem, koje je u apsolutnoj suprotnosti  od onog nazovimo ga „ravnog“ kretanja po iscrtanim zebrama. Pa tako iskrsnu žene s cekerima, muškarci bez cekara. Prvo se prestraviš otkud su se pojavili, a onda ti oni tako dijagonalno opsuju sočno, jer kako ih, kao, nismo vidjeli?!

Jaaaoooo, što se vozači vole obradovati u vožnji prijatelju kojeg dugo nisu vidjeli. Neće tada koristiti mobilne, ne, ne, to nije u redu i slažem se, ali će otvoriti prozore pa se upitati. Ako se usudiš malo zatrubiti jer umjesto dozvoljenih 60km/h voziš 20hm/h, izbekelje se sugovornici, objasne kako se dugo nisu vidjeli, mahnu rukom, ko bippppp ove iza, pa još malo popričaju.

Zima je iza nas. Većina ljudi je bila bolesna i još uvijek kašlje. I tako uglavnom vozači, ovdje neću dodavati nastavak za ženski rod, jedva dočekaju crveno svjetlo na semaforu te na miru otvore vrata, izbace sav sekret nakupljen tokom zimskog perioda na cestu i zadovoljno nastave s vožnjom.

Kada smo gladni, mi stvarno nismo svoji, slogan odličan za sarajevske vozače/ice. Glad ne poznaje saobraćajne trake. Glad te tjera da staneš i upališ sva četiri i „izletiš“ iz automobila privučen mirisom pite, ćevapa, kifle... i ne vidimo problem što ometamo kretanje drugih učesnika u saobraćaju, oni nisu gladni, mi smo gladni, a kada smo gladni, mi nismo svoji!

Da je nama u Sarajevu samo malo mora...

Pokazati malo saobraćajne kulture i stati, pa pustiti onog jadnika ili onu jadnicu koji/koja već posla sata s upaljenim žmigavcem pokušava da se uključi iz sporedne ulice, to mi nikako ne volimo. Bez obzira na to što smo ih vidjeli, ne pomjeramo glavu, kao da svi imamo ozbiljnu diskusherniju u predjelu vrata, ukočeni smo, pogled je usmjeren samo pravo, ni lijevo, ni desno, samo pravo, pa ih, kao, nismo vidjeli.

Bacanje papirića, čikova, kesa, to je sasvim normalno, samo nisu normalne moje minute, mojih 1.800 minuta mjesečno u automobilu. Ipak, kada je lijep dan i samo malo toplije, ja maštam da idem prema moru, mada uvijek na istoj raskrsnici upalim žmigavac, promijenim pravac, a more ostaje daleko od mene. Moram primijetiti: većina sarajevskih vozača/ica lijepo reagira na promjenu klime i miris mora, pa smanjuju brzinu i zaustavljaju svoje kretanje na pješačkim prijelazima, vode računa o ograničenjima brzine, majke mi, drugi ljudi. Nije to zato što se boje visokih kazni i neumoljivih hrvatskih policajaca, to je do klime, nekako im prija. Da je nama u Sarajevu samo malo mora, ja sam ubijeđena bili bismo bolji vozači ili vozačice...