Nataša Gaon Grujić: Sarajevski derbi

Ja  mjerim vrijeme drugačije. Moj sat je čudan, on mjeri ovo vrijeme i vrijeme kada smo bili bolji ljudi, njegove baterije su sjećanje.

Piše: Nataša Gaon Grujić za Radiosarajevo.ba

Sjećam se kako sam imala svoje tajno mjesto, mjesto gdje sam maštala da nije rat i da je ono što sam tada živjela samo priviđenje, nestvarna, ružna, pojava. Penjala sam se do mog mjesta, ustvari  bila je to samo jedna tačka. 

Bilo je dovoljno da prođem pored Medicinskog fakulteta, pa produžim deset koraka i dođem do moje tačke. Pogled s te tačke pružao je sasvim drugi prizor, drvo je, svojim zelenim, teškim, granama pokrilo dio fasade oštećene gelerima, kao i najlonske prozore,  a ja sam mogla vidjeti djelić zida koji je ostao neoštećen. Gledala sam u taj zid i maštala da nije rat. Nikome, nikada nisam rekla da sam ljeti, kada god sam mogla, išla do mog mjesta, sama, da me niko ne remeti u mom maštanju. Ja sam tada samo željela da rat prestane.

Prije nekoliko dana našla sam se s mojim drugaricama iz srednje skole. Sve smo išle u isti razred. Ove godine slavit ćemo 25 godina mature. Bez obzira što nas većina živi u Sarajevu, povodi naših susreta su uvijek, sada već, ženice koje žive daleko od Bosne i Hercegovine. Tamo su započele svoje nove živote, tamo će i ostati. Priča nam, tako, jedna od njih,  kako se nekada željela vratiti, kako se poželi Sarajeva, mirisa somuna i kifli, sarajevske jeseni... a ja njoj kažem da ja poželim ratno Sarajevo, a ona meni: “Pa, to je grozno!“ Ma, ne poželim ja granate, krv i glad, ja poželim ljudsku dobrotu. I bili smo bolji. Kada smo se tako silno promijenili? Kada smo to zaboravili na sarajevsko načelo življenja da ljude treba dijeliti na one dobre i loše, a sportski na Pitare i Košpicare?

Dio svoga djetinjstva sam provela na Grbavici. Sjećam se stadiona Grbavica s drvenim klupama, slastičarnice Palma čije su dimenzije, otprilike, bile 2 x 2 m2, zimskog sladoleda i sitnih kolača. I tih godina su se igrali gradski derbiji i tada su igrali Željezničar i Sarajevo, samo me mama nije sklanjala s ulice u strahu da će biti tuče i razbijenih tramvaja. 

Sjećam se kako mi je srce bilo puno tuge dok sam gledala u veliki dimni oblak koji je pritisnuo Grbavicu, znala sam da gori stadion, i tuge, teške kao Trebević, kada je pomoćni stadion na Koševu postao mezarje. Zar da mrzim Predraga Pašića jer sam navijač Želje? Nikada, mogu samo svaki put na spomen njegovog imena ustati i reći bravo, jer je on jednako velik sportista, koliko je i beskrajno velik čovjek. 

I  nešto mislim - Sarajevu je vrijednost kojom se treba voditi ono ratno Sarajevo u kojem smo se pomagali, u kojem mi je moja prva komšinica, meni Nataši, a čini mi se da je tada manje bilo bitno kako se ko zove, nego sada, donijela zvrk pite jer sam bila trudna. Ono Sarajevo u kojem su moju mamu Stelu, moji prijatelji, zvali –majka, jer ih je majčinski pazila. Ne mogu zaboraviti ratni paket koji sam dobila i u kojem je bilo kilogram krompira. Ja sam, tada iz nekih drugih razloga, bila povrijeđena tim paketom, ali smo krompir pojeli slatko, u mraku: mama i ja po frtalj, a moji drugovi po pola, znale smo i mama i ja da će oni sutra, opet, u hladne rovove. 

U nedjelju je odigran još jedan gradski derbi, golman Sarajeva je bio povrijeđen  prije početka utakmice, pa je utakmica počela, pa je policija intervenirala, pa je utakmica bila prekinuta. Najmanji je meni problem rezultat od 2:1 za Sarajevo, jer ja ne navijam za Sarajevo samo kada igra sa Željom, i neka uvijek pobijedi bolji, a i tradicija prcanja nakon utakmice je dio ovog derbija. Moj problem sarajevskog derbija je što ja djeci nisam dala da izađu iz kuće dok se svi navijači nisu razišli. 

Kada su nam mržnja prema bilo kojem osnovu, zavist, nepovjerenje, postali vodilje? Kada samo stigli zaboraviti 2. maj 1996, kada je odigran prvi sarajevski derbi na stadionu Grbavica? Rezultat je bio 1 : 1, a sportski novinari su pisali o tome kako je derbi ostao derbi, iako je stadion bio s izgorjelim tribinama, bez struje, vode, svlačionica, a i bez tuče...

U razgovoru s mojim dobrim drugom, pričajući o Sarajevu, on se sjetio Fazline pjesme i stiha “Odem li uvenuću, ostanem li poludiću, nemam ni ja 100 života i da imam bila bi sramota, kako živim...“. Bilo bi tužno da Sarajevo sa svojim sarajevskim načelima života uvene, a još tužnije da ponovo idem na moje tajno mjesto i maštam, ovoga puta, da je rat. Ne poželim se ja granata, uništenih života,  krvi i gladi, poželim se ljudske dobrote i onih  starih sarajevskih derbija.