Nataša Gaon Grujić: Rukomet i burek

Za fudbal kažu da je najvažnija sporedna stvar u životu, valjda muškaraca. Ne znam u koju kategoriju se ubraja rukomet, ali meni nije sporedan, već jako bitan, naročito jer prvi put rukometna reprezentacija Bosne i Hercegovine učestvuje na Svjetskom prvenstvu u Kataru.

Piše: Nataša Gaon Grujić za Radiosarajevo.ba

Većina ljudi pamti svoje djetinjstvo kao onaj dio života u kojem smo, baš zato, što smo bili mali, bili i najsretniji. Ja sam se najviše radovala vikendu, ne zato što ću se odmoriti od radne sedmice, jer uopće nisam bila umorna, već što sam znala da će u petak deda doći po mene u obdanište. Već oko 15:30 sati bila sam spremna s čvrsto zavezanim pertlama na cipelama i uredno složenim papučama. Povremeno sam "lijepila" lice uz staklena vrata, a kada bih ugledala bijelu ladu, vrištala bih: "Deda, deda, živjela subota".

Subotom i nedjeljom su na TV-u bili prenosi utakmica. Ja sam imala tu privilegiju da mogu ležeti pored dedinih nogu i gledati zajedno s njim sve utakmice. Deda je psovao, navijao, trzao nogama kao da je i on na terenu, a ja sam bila sretna. Baka je pravila burek i kremšnite. Obje tepsije su do početka utakmice bile na balkonu. Bile su to moje najljepše sportske subote i nedjelje.
U mom djetinjstvu sport je bio jako bitan, a da bi se mi, djevojčice, svidjele dječacima, morale smo znati najpoznatija sportska imena tog vremena, pa smo kao recitaciju, brzo i čitko ponavljale imena: Predrag Pašić, Mehmed Baždarević, Safet Sušić, Vahid Halilhodžić, Faruk Hadžibegić, Blaž Slišković... I samo da dodam, dječaci novosagrađenog naselja na Alipašinom Polju su bili jako strogi.

Uostalom, ne znam šta će oni, ali znam šta ću ja

Danas djevojčice ne moraju znati ime niti jednog sportiste da bi se svidjele dječacima, ali ova imena su, djeco, bitna: Nebojša Grahovac, Benjamin Burić, Peđa Dejanović, Alen Ovčina, Milan Mikić, Faruk Vražalić, Muhamed Zulfić, Mirsad Terzić, Duško Čelica, Nikola Prce, Ivan Milas, Ivan Karačić, Josip Perić, Petar Janković, Dejan Malinović, Kosta Savić, Muhamed Toromanović, Senjamin Burić, Vladimir Vranješ, Elmir Građan.

U petak će ovi momci igrati prvu utakmicu na Svjetskom prvenstvu u rukometu. Ova imena su našu reprezentaciju, u napetoj utakmici s Islandom, koja je, pomalo, ostala u sjeni Svjetskog prvenstva u fudbalu, prvi put plasirala na ovako veliko takmičenje.

I dok pišem i u sebi izgovaram ova imena ne mogu a da ne pomislim na one za koje postoji izraz koji nije primjeren ovom tekstu, ali jeste njihovim karakternim osobinama, one kojima su imena bila glavni vodič za navijati ili ne za bosanskohercegovačke sportske reprezentacije, pa  se, eto, pitam šta će takvi sada?

Uostalom, ne znam šta će oni, ali znam šta ću ja. Ja ću napraviti burek i gledati utakmicu i navijat ću i mahati zastavom, psovat ću i trzat ću nogama kao nekada moj deda. I bit ću ponosna i bit ću sretna, i zaboravit ću na treći entitet, jer ja ne znam ni šta bih s ova dva, i zaboravit ću sva imena i lica koja razvlače ovu zemlju kako se kome svidi, i zaboravit ću ja sam, ja nisam Charlie, i zaboravit ću na licemjernost velikih sila, jer mnogo ljepša imena će biti na terenu i jedna velika sportska sila.

Možda je fudbal najvažnija sporedna stvar u životu, ali meni je i rukomet bitan, ne dajte da njihovi nastupi ostanu u sjeni, jer za koga će igrati ako mi nećemo navijati, zato SRETNO, MOMCI, a možda već danas u nekom haustoru, neka djeca uče napamet vaša imena.