Nataša Gaon Grujić: Priča o bosanskom suncu

Oba moja roditelja su jedinci. To je za brata i mene značilo da nemamo tetku i tetka, ujaka, ujnu, strica, strinu, amidžu, amidžinicu, daidžu, daidžinicu. Sva djeca s kojom smo išli u razred, igrala su se ispred zgrade, spominjala su gore navedene, a meni se, tada, činilo da su oni najveći zaštitnici mojih prijatelja. 

Piše: Nataša Gaon Grujić za Radiosarajevo.ba

U toj životnoj fazi nisam bila sklona razmišljanju da su mi roditelji najbolji prijatelji, poslije, kada strpaš godine u džepove, postaneš i toga svjestan. Nama su najveći zaštitnici bili naše dede i bake. Deda me branio kada sam u prvom razredu srednje škole na kraju prvog tromjesečja „pala“ iz muzičkog. I dok su roditelji zblanuto razgovarali sa mnom postavljajući milion pitanja, deda je rekao: „Što pravite toliku frku, k'o kakav predmet?“, a meni na uho dodao: “Ispravi odmah tu ocjenu, ne mogu ih slušat'“.  

Ali, to meni nije bilo dovoljno pa sam maminu prijateljicu s kojom je mama dijelila život, prozvala tetkom. I danas mi je moja tetka, ne po krvi, već po ljubavi  - tetka. Tetka je s mamom dolazila na sve školske predstave, smješkala se i plakala dok sam ja recitovala, a poslije predstave me grlila i ljubila.

Prije skoro osam godina i ja sam postala tetka, i opet ne po krvi, već po ljubavi. Sinoć sam, baš kao nekada moja tetka, bila u Narodnom pozorištu, u trećem redu, i čekala da se Mona pojavi na sceni. Sinoć je izvedena predstava Priča o bosanskom suncu. 

Sve vrijeme trajanja predstave ja sam plakala i smijala se. Ti mali-veliki glumci su me ispunili ljubavlju. 

Ova predstava, ujedno, predstavlja i projekt inkluzije. Težak je termin djeca s poteškoćama u razvoju, jer ono što sam ja sinoć vidjela je nevjerovatna lakoća kojom su ta djeca prenijela emocije. Njihova srca su veća od naših. Njihove emocije su tresle srca svih, sinoć prisutnih u Narodnom pozorištu, a velika glumačka imena znaju koliko je to teško.

Kada je mladić Vedad počeo izgovarati stihove: “Kad' morija Mostar morijaše, sve pomori i staro i mlado i umori majci Ibrahima...“, pokrio je svojim glasom i svojom izvedbom cijelo pozorište. Djevojke Alma i Maida, djevojke Nađa i Amina, ljudi moja, koja čista ljepota.

Aplauz nakon završetka predstave je trajao deset minuta i svi smo bili na nogama, što zbog predstave koja je nježno tkani šareni bosanskohercegovački ćilim ljepote i stvaralaštva naroda Bosne i Hercegovine, ali najviše zbog djece koja su svojom otvorenošću i čistoćom srca prostrla tone emocija, tone sreće. 

Voljela bih da ste mogli vidjeti njihovu sreću. Voljela bih da ste mogli vidjeti sreću i suzne oči glumice i rediteljice Hasije Borić, koja se bori da ovaj projekt opstane.  

Sinoć sam bila ponosna tetka, ja sam Moni, njen "zaštitnik" od roditelja, a ona je još uvijek mala da shvati da su joj oni, ipak, najveći prijatelji.

I zapamtite  težak je termin djeca s poteškoćama u razvoju, jer poteškoća nije to što oni imaju veća sreća od naših, poteškoća je što mnogi to ne vide, a sreća je što Hasija Borić to, već, dobro, zna, ona zna da je najgora morija, što nas poharaše, nebriga za djecu čija su srca veća od naših.