Nataša Gaon Grujić: Ko nam to ubija djecu

Šutnja nam ubije djecu

Ko nam to ubija djecu? Ko to ima pravo od nas uzeti ono najvrednije što imamo, ono što smo ispod srca nosili, a poslije devet mjeseci uzeli u ruke, smijali se i u isto vrijeme od najezde nevjerovatne ljubavi plakali? Ko ima pravo uskratiti godine u kojima bismo ih gledali kako rastu, godine u kojima bismo ih ljubavlju čuvali? Ko, recite mi ko? Ko nam to ubija djecu? Reći ću vam – Mi, mi ubijamo našu djecu!

Dječače moj lijepi, nisi ti kriv, mi smo, sine, krivi. Mi, vjeruj mi.

Krivi smo, sine što šutimo, što brzo zaboravljamo pa šutnjom odobravamo nemar. Jeste, dijete lijepo, krivi smo. Krivi smo što smo pustili da ubiju Denisa, što smo se pravili gluhi dok su tukli malog dječaka u Hadžićima, a komšije su znale, ali su šutjele, poglede sklanjale... Krivi smo, sine, jesmo, što je mala Belmina umrla. Krivi smo, sine,  jer ćemo o tebi pričati, nad tragedijom se zgražavati, a sutra ćemo se vratiti svako svom životu, zaključati teška kućna vrata i reći: „Dobro je“. 

Pustit ćemo da zaboravom kamufliramo našu odgovornost, pustit ćemo da nam savjest pojede kolektivna amnezija. A sutra će se opet desiti neka nova nesreća, neko novo ubistvo... i opet ćemo svi skočiti, dan-dva zgužvanih lica od nevjerice režati, a kao spas od grča i straha, doći će zaborav i unutrašnje olakšanje.

A vidite, na to oni računaju, oni nas znaju, naš zaborav je njihovo najjače oružje!

Mene ne zanimaju stranke, ne zanimaju me vaše boje, ne zanimaju me vaša opredjeljenja - da li ste više desno, ili ste lijevo, to mene ne zanima. Zanima me nemar koji je ubio jedan mladi život. Zanima me odgovornost od koje svi bježite, to me zanima. Mene zanima uništen život!

Grlila sam ja majke, grlile su mene majke poginulih i ja to nikada ne mogu zaboraviti, ali sam mislila da će neka nova djeca biti sigurna, a nisu. Mislila sam da je prošlo vrijeme u kojem smo grlili majke poginule djece, a izgleda da nije. 

Malo je Sarajevu jedno spomen-obilježje ubijenoj djeci Sarajeva. Malo je Sarajevu što smo u toku ratnih godina izgubili 1.600 dječijih života, pa ih nastavljamo u miru ubijati našom šutnjom i našim zaboravom, a večeras ćemo zatvoriti teška vrata naših kuća, prigrliti svoju djecu i reći: „Dobro je“, a ništa dobro nije!