Envera Selimović. Darko Cvijetić nije sam. Darko Cvijetić nikada neće biti sam

Geografiju i demografiju Bosne i Hercegovine promijenili su dragovoljni krvnici i vojnici Mladića, Karadžića i njima sličnih. Oni su iskasapili lice Sarajeva, Prijedora, Foče, Višegrada i Srebrenice... Nisu to učinili oni koji zločine pamte i koji još uvijek traže svoje mrtve, obilaze mezarja, tragaju za kostima svojih najbližih i pokušavaju sastaviti porodične historije od onoga što je preostalo. Po kojem se to načelu upravo od žrtava očekuje da nastave živjeti kao da se ništa nije dogodilo?

Piše ovo Envera Selimović, ugledna bosanskohercegovačka novinarka, u osvrtu na tvrdnju Miljenka Jergovića kako je književnik Darko Cvijetić "ostavljen sam".

"DARKO CVIJETIĆ NIJE SAM", naslovila je Selimović svoj osvrt, koji, uz dozvolu autorice, objavljujemo u cijelosti:

Trending

Konaković: Dodik je opet pokrenuo secesionističke aktivnosti, vidim naznake ludila u zahtjevima

Promašena meta

"Tekst Miljenka Jergovića o Darku Cvijetiću duboko promašuje metu. Ne zbog slike Isusa bez ruku, jer smo svi, kao i Darko, nemalo osakaćeni, nego zbog nekoliko rečenica kojima Cvijetićevu navodnu samoću objašnjava potrebom drugih da se samosažalijevaju i veličaju vlastitu žrtvu.

Bilo bi zanimljivo znati otkuda Jergoviću predodžba da su žrtve bile uz Darka Cvijetića samo dok im je bio potreban kao svjedok njihova stradanja. Zar su ga zaista čitali, slušali i prihvaćali samo zato što im je pomagao graditi kult vlastite patnje, a sada, kada im po njegovu mišljenju više nije potreban za tu svrhu, mogu i bez njega? Nije li to jedna od najružnijih predodžbi o ljudima koji su preživjeli ono što većina nas ne može ni zamisliti? O ljudima od kojih se, izgleda, očekuje da tuguju na način koji je drugima prihvatljiv.

Zar je zaista potrebna velika mudrost da bi se barem naslutilo koliko je teško, nakon što preživiš klanicu, ne ostati zarobljen u vlastitom stradanju? Čini se, međutim, da je još teže kada se od žrtava očekuje moralna veličina koja se gotovo nikada ne traži od njihovih progonitelja.

Od preživjelih se traži da budu dostojanstveni, da oproste, da razumiju, da ne generaliziraju, da ne podižu glas, da ne opterećuju druge svojim sjećanjima i, iznad svega, da nastave dalje. Kao da je samo preživljavanje bilo dovoljno da se od njih očekuje i čudo: da nakon svega što im je učinjeno postanu ljudi bez gorčine, bez ljutnje, bez pitanja i bez potrebe za pravdom.

Nije problem u tome što pokušavamo razumjeti zlo. To je nužno. Problem nastaje onda kada za zločince uvijek imamo spremnu složenu biografiju, moralnu sivu zonu i beskrajno razumijevanje njihovih unutrašnjih lomova.

Nisu problem neugodna pitanja

S druge strane, oni koji su izgubili dijete, brata, majku, oca, dom ili cijeli jedan svijet ne veličaju svoju žrtvu. Oni odbijaju pristati na zaborav. Njihovo sjećanje nije samosažaljenje, a insistiranje na istini nije veličanje patnje. Njihova potreba da o tome govore nije nešto što bi trebalo ismijavati, psihologizirati ili svoditi na kolektivnu emocionalnu patologiju.

A kako tek ostati ravnodušan pred umivenim i relativiziranim zlom i pred pričama u kojima se za počinioce uvijek pronađe neka olakšavajuća okolnost, neko opravdanje u prošlosti ili moralna siva zona? Godinama smo slušali kako Biljana Plavšić navodno nije znala za zločine, kako se pokajala, a bilo je jasno da je prijetvorno lagala. Na kraju je dočekana kao heroina koja je nepravedno osuđena. Za nju i njoj slične pronalazi se razumijevanje, objašnjenje i nova prilika. Za žrtve, međutim, kao da postoji samo jedan prihvatljiv oblik postojanja: dostojanstvo, šutnja, umjerenost, razumijevanje, pa čak i empatija prema onima koji su ih unesrećili.

Zato je teško razumjeti Miljenka Jergovića, koji gotovo nikada ne propušta priliku da iznova problematizira perspektivu onih koji su stradali, prvenstveno Bošnjaka, dok istovremeno pokazuje više razumijevanja za složenost identiteta počinilaca i promatrača nego za ranjivost preživjelih. Nije problem u tome što Jergović postavlja neugodna pitanja. Problem je kada se ona gotovo uvijek postavljaju kao moralni sud o onima koji su već platili najvišu cijenu.

A što se tiče Darka Cvijetića, Jergović se vara u mnogo čemu, a posebno u jednom: Darko nije sam. Darko nikada neće biti sam.

Darko je Čovjek

Ja sam ga, još od prvog slova, na neviđeno prisvojila kao najrođenijeg, jer je pisao da mrtvi i bol preživjelih ne ostanu bez imena. Pisao je za ljude čije su kosti još uvijek rasute po prijedorskim šumama i jamama. Pisao je za djevojčice i dječake koji nisu stigli odrasti, za komšije kojih više nema, za grad u kojem su ljudi preko noći postajali nepoželjni, a njihovi životi i smrti nečija politička računica. Pisao je i za one koji nisu otišli, ali se nikada nisu sasvim vratili.

Zato ga ljudi čitaju. Ne zato što im je potreban da bi potvrđivao njihovu patnju, nego zato što u njegovim riječima prepoznaju nešto što je mnogo veće od nacionalne pripadnosti i kolektivne traume: ljudsku sposobnost da se ne okreće glava od tuđe nesreće. Čitaju ga i zato što ne pristaju na to da se od ljudi koji su preživjeli pakao traži da se još i pravdaju zbog toga što ga ne zaboravljaju.

Usporedite li Darka Cvijetića i Miljenka Jergovića, dvojicu pisaca koji umiju s riječima i koji su obojica veliki književnici, uočit ćete nešto što daleko nadilazi književni dar. Darko je prije svega Čovjek. I zato Darko Cvijetić nikada neće biti sam."