Nataša Gaon - Grujić: Jedina moja, danas je tvoj dan

Dan državnosti


Jedina moja, danas je tvoj dan,  Dan državnosti. Znaš lijepa, griješe oni koji kažu da ne vole ovu zemlju,  nije im, kažu, ništa  dala. Griješe, jer miješaju neke stvari, miješaju tvoju ljepotu i dobrotu sa onim što se zove tvoje uređenje.

Piše: Nataša Gaon - Grujić za Radiosarajevo.ba

Kako nam nisi ništa dala? Dala si nam rijeke, dala si nam bogdu mora, dala si nam planine, jezera,  ravnice, plodnu zemlju,  toplo hercegovačko sunce, šume, dala si nam dovoljno mjesta za sve nas.  Žao mi je što sada, kao, imaš dva srca, ali ja znam da ti kucaš i živiš samo sa jednim i da tebi , kao i meni, baš kao u onoj pjesmi  Zabranjenog pušenja, srce kuca za sve njih.

Koliko rana ti samo nosiš?  Koliko ratova i vojski pamtiš? Koliko puta su te pokušali dijeliti, pripajati tamo gdje ti ne pripadaš, a ti si sve preživjela i, opet,  raširila svoju ljepotu i kao majka djecu bezuvjetno  nas primila u svoj  zagrljaj i dala  nam sve što imaš. Oprosti jedina moja što te krademo, oprosti nam što te prljamo, oprosti nam što te  ne znamo voljeti.

Planine, jezera, gradovi, rijeke...

Ja sam tebe kao dijete obišla, skoro, cijelu. Deda me krkače nosio i pričao. Sa te visine, sigurna u ljubav kojom me držao za ruke dok su mi noge landarale na njegovim prsima pokazao mi je rijeku Drinu, pokazao mi je Prokoško i Boračko jezero. Pentrao se sa mnom na Romaniju i Prenj. Na putu prema moru stajali smo da mi pokaže Neretvu, a baka bi iskoristila priliku da iz cekera izvadi limenu kutiju sa pohovanim batacima, jer djeca su ogladnjela. Vodio me deda u Banja Luku, pamtim banjalučke balkone pune cvijeća, pa u Bihać da vidim Unu, u Trebinje, e u Trebinju sam vidjela najveće kruške, možda i nisu bile najveće, moža sam, samo,  ja bila mala.. Mostar i  kafa u Mostaru, pa Počitelj. Vodio me u Travnik, u Zenicu u kojoj se uvijek širio dim iz velikih dimnjaka.

Deda se od svoje šesnaeste pridružio Partizanima zajedno sa svojom mamom, a baku je upoznao dok su gradili prugu Brčko-Banovići. Nisam mogla, lijepa moja,  imati boljeg učitelja od njega, on te znao u dušu i  svom svojom dušom te volio. Vidiš o tebi  me učio i drugi deda, on je, opet, sa bakom opismenjavo i otvarao škole, baku je upoznao u selu pored Goražda, javili mu da je učiteljica bolesna i da škola ne radi, a on došao i zaljubio se.

Gledam te danas, dali su ti zastavu i ti je kao i ja prihvatila, dali ti himnu pa te ona tužna muzika samo podsjeća na besmisao. Pustili su da propadnu fabrike, pustili su da uvozimo, a ti nam sve daješ, pustili su da te spominju na nekakvim samitima, da te spominju po korupciji i siromaštvu, da te spominju po broju nepismenih.  Imamo dvije škole pod jednim krovom, imamo kuće, još uvijek, bez krova, a ti si tako lijepa, gorda i tako nježna.

Neka vide koliko si lijepa!

I neću da mislim na one koji ne slave tvoj Dan,  jer što više trošimo riječi na takve, oni više dobiju na značaju, a, da ti pravo kažem, meni su beznačajni. Oprosti im što ne vide koliko si lijepa, što ne vide da ti nemaš dva srca, već ono jedno, veliko.

E da mi je da sam, samo,  danas opet  dijete, pa da sa one sigurne visine dedinih ramena raširim ruke i zaglim te, jer ti si meni moja jedina, a što je najljpše od svega,  vječna si..

Sretan ti  Dan državnosti Bosno i Hercegovino i oprosti nam, ako možeš.