Nataša Gaon-Grujić: Bivše djevojčice, bivši dječaci

Već par dana u meni se gomilaju čudni osjećaji. Pročitala sam svaki članak napisan o Draženu Ričlu, pogledala svaki snimak, a danas razgovarajući sama sa sobom pomislih kako će od ponedeljka svi pisati o izbornim rezultatima, pa odlučih danas pisati o nekim, barem meni, ljepšim vremenima.

Piše: Nataša Gaon-Grujić za Radiosarajevo.ba 

Gledam moju djecu i to uvijek sa istim majčinskim strahom; da samo znaju koliko mi je teško pustiti ih preko kućnog praga, izvan kuće, kao okvira sigurnog i toplog? Gledam ih kako klikaju po internet stranicama, portalima, slušam kako im zvrnda mobitel, kako, samo, brzo prelaze preko 567 dostupnih TV kanala...i mislim da li su one pročitale, barem, jedan tekst o Ziji?

I da jesu, za njih je to samo informacija i ne mogu očekivati da bude drugačije.

One se ne sjećaju vremena kada smo imali samo dva programa, logično se nameće prvi i drugi, poslije ćemo dobiti i treći. Da se program završavao najkasnije do 22 sata uz posljednje vijesti, kartu tadašnje Jugoslavije i muzičkom numerom “Druže Tito mi ti se kunemo“.

Da su nedjelje počinjale sa prženicama i emisijom „Dozvolite da se obratimo“ uz obavezan partizanski film. U 10 sati djeca bi se „pođiđala“ oko televizora, jedinog u kući, jer je slijedio „Nedjeljni zabavnik“ ili „Muzički tobogan“. Emisiju „Znanje, imanje“ smo koristili za učenje, a mama je spremala nedjeljnji ručak, koji se obično završavao do „Nedjeljnog poslijepodneva“. Ne znam zašto, ali ja se sjećam Saše Zelepugina.

Crtani film „Tarzan“ je bio oko 19 sati, do tada smo bili okupani i mirisni... 

Kada sam djeci ispričala da su ulice Sarajeva bile prazne, jednako kao onoga dana kao je umro drug Tito, jer su svi gledali prvu epizodu, tada svjetski poznate serije „ Dinastija“, te da je Stiven bio prvi homoseksualac kojeg sma vidjela na TV ekranu i da su stvarno pretjerali kada su Felon oteli vanzemaljci, smijale su se, a i ja sa njima.

Pričala sam im i o našem odlasku na more, o tome kako je moja mama pred svako napuštanje kuće, dužeg od dva dana, morala generalno očistiti stan, a taj termin je značio pranje prozora, vrata, zavjesa, parketa uz rolanje ćilima i na kraju, što je ujedno značilo da se čišćenje približilo kraju, filadendron je bio u kadi, jer se i biljka morala, malo, osvježiti. 

Helem, nakon takvog spremanja krenuli bi na more...Moj tata nikada nije želio kupiti kasetofon, želio da pričamo i pjevamo tod se vozimo prema moru. Imali smo brat i ja naš morski repertoar. Ja sam cvilila sa zadnjeg sjedišta automobila, obično, ljubavne hitove, a moj brat hit Divljih jagoda „Motori“ i to sve do Makarske, uz obaveznu svađu ko je prvi vidio more.

Nikada neću zaboraviti prvi noćni program koji je emitovan iz tadašnjeg studija RTV SA, emitovan je film „Magla“ i zaista te noći je Sarajevo bilo pokriveno gustom maglom, pa se u pauzama filma javljao i reporter uživo sa sarajevskih ulica, virio kroz maglu i najavljivao nastavak filma. Program iz studija je emitovan uživo i u toj emisji, u muzičkom bloku, nastupila je Crvena jabuka, a Zijo je pjevao... mislim da je to bila 1986. godina.

Neću zaboraviti Radio Primus i prve emisije Top liste nadrealista i opet smo svi bili nađiđani oko radija, neću zaboraviti ni emisiju „Koncert za 10 gramofona“ i kako sam tada snimala hitove uz nadu da spikar neće progovoriti dok ja snimam, a i da stara neće uletjeti u sobu da me nešto pita. Tako sam imala snimljen omiljeni hit sa zvučnim zapisom pitanja kojeg je uputila moja mama: “Šta to radiš?“ i mojim odgovorom:“Snimam“...

Mama je razumjela da je nama muzika bitna i kupovala nam je kasete, u tadašnjem Jugotonu, naravno, na čekove.

Za tene Starke morao si biti odlikaš, a za Mont jaknu najmanje učenik generacije.

Sva ova sjećanja probudili su članci o Draženu Ričlu -Ziji, o jednoj prekinutoj mladosti, o mojoj mladosti koju je činila njegova mladost i ono što su tada radili ti mladi ljudi.

I danas se obradujem kada čujem Elvisa u 12 sati, bez obzira što nam pušta hitove ABBA-e na Mađarskom, može Elvis sve, je on je tada, tih osamdesetih stvarao moju lijepu mladost.

Moja djeca, moje djevojke, ne razumiju sa kojim strahom ih puštam preko kućnog praga, isprepadana svom grozotom koja ih čeka izvan kuće, kao okvira sigurnog i toplog, i nadam se da će one, u mojim godinama, pisati kako im je ljepše i puno bolje u odnosu na ono što sada žive...

Hvala ti Zijo....