Nađa Lutvikadić Fočo o Zmajevima: Mi smo priča koja nema kraj

Zmajevi su ovog proljeća i ljeta ispisali jednu od najljepših priča u novijoj historiji Bosne i Hercegovine, priču koja je nadmašila sport i postala mnogo više od rezultata na terenu.

O njihovom mundijalskom putu, emociji koja je zahvatila cijelu zemlju i onome što ova generacija donosi na terenu i izvan njega, sjajno je pisala Nađa Lutvikadić Fočo, rukovoditeljica Sektora za upravljanje promocijom BH Telecoma. Njenu poruku objavljujemo u cijelosti:

"Danima plačem. Gledam na društvenim mrežama brojna videa sreće, radosti, ponosa i ljubavi prema domovini. Gledam djecu u gradovima Bosne i Hercegovine i širom svijeta koja se raduju uspjehu.

Trending

Na Knežak izvoru otvoreno spomen-obilježje Halidu Bešliću: "Nisi dao da se izvor zamuti"

Možda plačem jer sam tek sada shvatila koliko smo mali, a veliki i koliko zapravo možemo. Možda plačem od sreće jer u ovoj djeci koja igraju, ali i u našoj djeci, vidim promjenu mindseta i svjedočim vraćanju pobjedničkog mentaliteta. Sve razmišljam kako taj osjećaj, taj vibe, iskoristiti i prenijeti na sve nivoe društva. Možda plačem jer me Halidovi ljiljani ovih dana rastave na dijelove. Kao da svaka riječ nosi sjećanja, bol, ponos i nadu u isto vrijeme.

Društvene mreže i svjetski mediji bukvalno gore od izvještavanja o Bosni, navijačima, našem preživljavanju, otporu, mentalitetu, brojnim ljudima u dijaspori i ovom uspjehu. Ma raduju se svi. Samo neki to javno ne pokazuju, ali nemoguće je da ta radost nije duboko u njima.

Možda plačem jer smo među rijetkima iskoristili momentum i snažno podržali Palestinu i to su i oni vidjeli. Dobili tračak nade. Možda plačem jer nisu uspjeli ubiti multikulturalnost BiH koja nas čini posebnima. Jer svi gledamo kako se Nikola, Kerim, Amir, Edin Džeko, Jovo, Sergej i drugi zajedno bore za isti cilj, pod istom zastavom. Gledam izjave djece i starijih iz Srbije i Hrvatske koji glasno govore da će navijati za Bosnu i Hercegovinu. Meni ovo izgleda kao kraj rata. Kao dernek koji nikada nismo imali onda kada je rat završio.

Možda najviše plačem jer gledam djecu kako s radošću pune albume. Kako su sve djevojčice zaljubljene u Kerima i Esmira, a dječaci žele ličiti na Kerima, Esmira, Nikolu i ostale. Žele biti Džeko. Jer je on institucija u svakom smislu te riječi – vrijedan, porodičan, skroman i dostojanstven. Iskreno, ne znam kako iko može imati obraza javno napisati ijednu lošu riječ o njemu.

Možda plačem jer me spucao PTSP dok gledam snimke porodica koje su tokom rata odlazile u SAD, kolone izbjeglica iz raznih gradova, snimak vojnika koji pjeva ljiljane. Gledam i uvijek se isto pitam: kako smo uspjeli preživjeti? Kolika je žrtva podnesena da danas nastupamo kao jedna reprezentacija, pod jednom zastavom. I himna, iako nema tekst, i koja po mnogima, zapravo nije trebala ni postojati, danas se cuje na najvažnijem svjetskom događaju.

Možda plačem jer gledam djecu čijoj se hrabrosti, znanju i stavu na terenu dive i Zlatan i mnogi drugi. Gledam njihovu otvorenu i iskrenu ljubav prema Bogu, ljubav prema majci koju zovu prije ili poslije utakmice po podršku. Koliko su nam samo životnih lekcija održali i postali pravi uzori novim generacijama!

Radi i uči vrijedno. Voli svoju zemlju. Cijeni i poštuj majku i porodicu. Slušaj učitelja/trenera. Ponašaj se skromno, bez obzira na slavu. Osloni se na Gospodara. Tada uspjeh neće izostati. Mi smo fakat već pobijedili. Vratili smo vjeru u sebe i ispromovisali smo nas na naljepši način. Nikad nismo imali bolji PR i da je sad samo nastaviti niz.

P.S. Možda malo plačem jer smo imali viziju i prije par godina Sergeja imali u reklami "Jednu zemlju imamo", s željom da napravimo korporativni spot koji slavi naše uspjehe i tekstom koji će se pjevati kad slavimo pobjede. Taj spot završava riječma koje Sergej izgovara: "Jednu zemlju imamo, puno dobrih i toplih priča. I onih koje tek treba da budu ispričane".

Aferim, vala ste je ispričali.
Mi smo priča koja nema kraj."

View this post on Instagram