Nada Ler Sofronić: Medijski terorizam i njegove žrtve

Piše: Nada Ler Sofronić

Bosnom se širi opasna bolest.

Jedna sam od oboljelih. Kljukam se sedativima jer bolujem od SŽPMT iliti sindroma žrtve postratnog medijskog terorizma. Riječ je o mentalno-zdravstvenom problemu koji se rapidno širi našim prostorima. Iako još nije ušao u nomenklaturu psihosomatskih reakcija na akutni i hronični stres, kao što je to slučaj sa popularnim PTS-om, predlažem da ga zdravstvene vlasti hitno i ozbiljno uzmu u razmatranje. Endemskog je karaktera i njegovih je žrtava sve više i  više.

Prvi simptomi se manifestuju odbacivanjem čitanja štampe, povraćanjem na samo pominjanje neke novine, izbacivanjem TV-prijemnika iz kuća, a kod onih informatički obrazovanijih, opsesivnim traganjem za informacijama na prijateljski nastrojenim portalima, na kojima se mogu naći sem odmjerenih informacija i preslatke mace i cuke koji se vole i žive u miru i slozi.

U težim slučajevima, žrtve medijskog terora, ničim izazvane, skupljaju zalihe brašna, ulja, šećera i konzervi i po kućama pune vodom plastične kanistere.

Na klasično ljekarsko pitanje u vezi sa mojim simptomima - kada je to počelo – rekla sam da ni sama ne znam, ali da mi huškačko novinarstvo koje je truje našu medijsku scenu već dosta dugo zagorčava život i da sam posljednji akutni napad imala početkom druge sedmice januara ove godine kada sam daljinskim upravljačem pokušavala da izaberem neki program na TV. Smirena sam i racionalna osoba, ali sam tada dobila želju da daljinski zafrljačim posred ekrana i izgovorila sam par riječi koje nikako ne spadaju u vokabular jedne ozbiljne profesorice i dame.

Požalila sam se da mi sijači etno-nacionalne mržnje na medijskoj sceni Bosne i Hercegovine svakodnevno ugrožavaju duševni mir i atakuju na moje mentalno zdravlje. Da mi se takvo novinarstvo ceri sa ekrana i nekih novinskih stranica i da se svakodnevno ruga mojoj zdravoj pameti. Da svojom riječju, povišenim, gotovo histeričnim tonom, namrgođenim licima i agresivnim govorom tijela, govorom etničke i nacionalne mržnje, selekcijom zapaljivih vizuelnih sadržaja, ovakvi mediji  zagađuju javni prostor u kojem se krećem i ulaze u moj privatni dom u kojem bih željela da mirno živim.

Ljekar mi je sa razumijevanjem dao recepte za pilule na bazi diazepama, dodao da ni on više ne čita novine i ne gleda TV, ali je rekao da u vezi sa tim pritužbama na sijače mržnje idem na druge adrese. Ne sjećam se tačno koju je pomenuo, ali je bila neka skraćenica koja liči na medicinsku dijagnozu ili mi se to samo učinilo jer sam bila u zdravstvenoj ustanovi.

Nasilje novinarskog etno-partijskog aktivizma

No da ipak malo uozbiljimo stvar. Svako razuman će se složiti da je pitanje svih pitanja sadašnjosti i budućnosti bosanskohercegovačkog sociokulturnog i političkog prostora, promocija kulture nenasilja i eliminacija govora etničke mržnje iz svakodnevnog javnog vokabulara. Mediji bi u toj promociji trebali imati glavnu riječ. Nažalost, ta je njihova humana i demokratska misija ustuknula pred agresivnim novinarstvom partijskog aktivizma koji potpaljuje i njeguje nešto što je upravo suprotno kulturi mira. Tako su mnogi mediji kod nas zapravo postali najzagriženiji zapjenušani promotori kulture nasilja i etničke mržnje.

Iako sam tekst započela gorkom šalom, istina je da mi medijski diskurs nabijen nesuzdržanim negativnim emocijama, etničkim stereotipijama i predrasudama razbija san i ponekad tjera na uzimanje sedativa i da mi se često zbog njega učini da će sutra buknuti novi rat. Istina je i to da se često pitam čime sam zaslužila da sa strahom otvaram novine i sa strahom držim daljinski upravljač, jer mi se čini da ću pritiskom na dugme pokrenuti eksplozivnu napravu?

Taj medijski diskurs nema nikakve veze sa ulogom medija da informišu, obrazuju, zabave.

Riječ je o ogoljelom, opasnom verbalnom i vizuelnom nasilju i vrijeme je da ga konačno bez okolišanja nazovemo pravim imenom i odnosimo prema njemu kao nasilničkoj praksi.

Kolaps profesionalizma

Postdejtonski rječnik u medijima koji je jedno vrijeme ovdje bio standard i koji je zabranjivao nasilni jezik i uvredljiva etiketiranja, a naročito etnička etiketiranja, kao da je netragom nestao.

Hvata me jeza od agitiranog tona i diskursa u medijskim sadržajima koji bi po mjestu, terminu i nazivu trebali biti naprosto informacija, a nikako iskazivanje apodiktičnih stavova, komentara, ocjena i “mišljenja” po koja novinari/ke o kojima je riječ očigledno  idu u partijske centralne komitete kod svojih gazda od kojih dobijaju i plaće. A još su gori oni/one koji te plaće dobijaju sa grbače nas, poreskih obveznika.

O kakvom onda nezavisnom novinarstvu pričamo?

U našem su se medijskom prostoru nedopustivo pomiješale sljedeće novinarske forme: informacija-vijest, dnevno-politička promocija, crna i siva propaganda, te komentar i kolumna.

Vrijeđanje inteligencije i zdrave pameti

Više nisu bitne činjenice, nego kako nacionalno-politički podobnu interpretaciju tih činjenica servirati gledateljstvu i čitateljstvu. Ukoliko činjenice ne odgovaraju interpretacijama, što je ponekad više nego vidljivo – tim gore po činjenice. Zato sam umjesto prave informacije, svakodnevno bombardovana tumačenjima, kvalifikacijama, interpretacijama i gotovim zaključcima.

Smatraju li ovi medijski proizvođači kolektivnog straha da sam debilna i nepismena i da ne znam sama procijeniti o čemu se radi ako mi se činjenice korektno predoče?

Nije dakle riječ samo o šikaniranju, harassmentu i nasilju, nego i besprizornom vrijeđanju moje inteligencije.

Postoje li profesionalna pravila

Presvlačenje informacije u političku propagandu praćenu govorom mržnje predstavlja kršenje osnovnih postulata novinarske profesije i kršenje Kodeksa za štampu koji je ugrađen u pravila funkcionisanja javne sfere svih demokratskih sistema u svijetu.

Pravo na objektivnu informaciju očišćenu od stavova i vrijednosnih ocjena, takođe je garantovano  ljudsko pravo u svim demokratskim sistemima.

A pravo na život bez verbalnog, psihičkog i fizičkog nasilja i prijetnji nasiljem je osnovno ljudsko pravo. Ono je garantovano Ustavom ove zemlje, međunarodnim konvencijama koje je ova zemlja potpisala i  atificirala i garantovano je njenim pozitivnim zakonodavstvom.

Recimo STOP sijanju etničkih stereotipa i predrasuda

Kao lojalna građanka ove zemlje ne pristajem prije svega da me sredstva informisanja bombarduju unaprijed formulisanim sudovima i ocjenama kakav je koji narod na ovim ili onim prostorima, naročito “onaj tamo drugi”u susjedstvu i kakvi su užasni monstrumi svi njegovi pripadnici od reda. Ne pristajem da je o “drugima” dozvoljeno reći da su genetski monstrumi, a da su “moji” svi od reda dobre, nevine žrtve.

Ne pristajem ni na hijerarhiju bola. Bol majke koja je izgubila dijete u jednom glupom, besmislenom ratu nema nacije ni vjere. On je naprosto duboki, tragični, neizlječivi bol.

Kao građanka koja ima pravo na nepristrasnu informaciju dižem svoj glas protiv medijskih sijača mržnje i tražim da se institucija koje su za to zadužene konačno počnu baviti svojim poslom.

Divim se  hrabrim i časnim osobama koje uprkos nacionalističkoj matici u svojim sredinama preuzimaju ozbiljan rizik i apeluju da se pomete ispred vlastite kuće i izbaci nacionalistička retorika iz vlastitog (medijskog) vokabulara.

Njima je doista potrebna podrška za posebnu hrabrost, jer tamo gdje se mržnja prema drugom predstavlja kao patriotizam i gdje se mržnja infiltrira kao standard, najviše se mrze oni koji ne znaju i neće da mrze.

P. S.

Ovim putem pozdravljam tuzlanske, mostarske, banjalučke i sarajevske studentice i studente novinarstva kojima sam, u organizaciji Vijeća za štampu u BiH na Zimskoj školi novinarske etike, prije desetak dana ovdje u Sarajevu držala predavanja. Uživala sam družeći se s njima. Jer su otvorenog duha, jer su bili oaza pozitivnih bosanskohercegovačkih energija i jer su mi probudili poljuljanu nadu da će možda jednom, zahvaljujući možda baš njima odzvoniti opakom novinarstvu o kojem pišem u ovom tekstu. Ako se usprotive, ako ne dozvole da budu ucijenjeni, usisani i izmanipulisani.