Miljenko Jergović: Šta je punk rock značio komunističkoj Jugoslaviji

Piše: Miljenko Jergović za Red Century, serijal o historiji komunizma u povodu 100. godišnjice od revolucije u Rusiji

Ipak, oni nisu svirali Dylanovu verziju, već sopstvenu varijantu koja je, naizgled, bila o tadašnjoj premijerki Velike Britanije, Margaret Thatcher. No oni su, ustvari, pjevali - na vrlo brutalan način, koji je trebao biti neprihvatljiv komunističkim vlastima - o tadašnjoj premijerki Jugoslavije, Milki Planinc.

To je bila briljantna zamjena identiteta koja se izrugivala jugoslovenskom režimu i njegovoj ideologiji, dok se istovremeno poigravala s formom i sadržajem trominutne punkerske pjesme. Mogla bi se dodati bilo kojoj globalnoj antologiji protestnog punka, iako bi se urednici prvo morali upoznati s ovim čudnim sarajevskim bendom kojeg je vodio Mirko Srdić, tada 22-godišnji student inžinjerstva i jedan od najdomišljatijih i najbistrijih autora na jugoslovenskoj sceni.

U njihovoj verziji pjesme, Elvis J. Kurtović i njegovi Meteori su optužili Planinc - koju su sve vrijeme nazivali Margaret Thatcher - za nesposobnost i korupciju na Kosovu, tada buntovnički raspoloženu pokrajinu Jugoslavije. Ukoliko bi novinar pokušao objaviti bilo šta slično, završio bi u zatvoru i zauvijek bi mu bilo zabranjeno da radi za jugoslovenske medije. Da je običan građanin tako nešto govorio u kafiću ili tramvaju, u najmanju ruku bi ga ispitala policija zbog "širenja lažnih vijesti i uzbunjivanja javnosti". No, ovo je bila pjesma koja je govorila o Margaret Thatcher. Policija i Savez komunista su se pretvarali da je pjesma zaista bila o Thatcher - i ništa se nije dogodilo.

Punk rock se rano pojavio u Jugoslaviji. Punkerski bendovi su već postojali u Jugoslaviji 1977. godine kada je Clash objavio svoj prvi album u Velikoj Britaniji. Prvi veliki punk koncert, barem koliko se sjećam, bio je u Puli, gradu na hrvatskoj obali, 22. marta 1978. godine. Ubrzo nakon toga, počeli su se pojavljivati prvi albumi od bendova poput Pankrti iz Ljubljane, što na slovenačkom znači "kopilad". Ove ploče su objavljivale državne kompanije, koje su bile pod određenom vrstom neformalne, ali uvijek prisutne partijske cenzure.

Sa stajališta režima, ovi bendovi su imali vrlo problematične stihove. Napadali su policiju, vlasti i same temelje komunističke ideologije. Ipak, njihove pjesme su objavljivane bez ikakvih smetnji. Razlog je bio jednostavan - bilo je manje opasno da nešto postoji u izlozima i na pozornicama partijskih Domova kulture nego da opstoji u podzemlju i da sprema zavjeru protiv režima. To je bila strategija vođa u tadašnjem vremenu, a ta grupa postat će još liberalnija nakon smrti jugoslovenskog doživotnog predsjednika, maršala Josipa Broza Tita, u proljeće 1980. godine.

Poput svojih britanskih i američkih dvojnika, jugoslovenski punk rock bio je ogrezao u socijalnim skandalima i radikalnom političkom angažmanu. To je bilo vrijeme kada su ljudi mogli ugodno živjeti i kada su mladi ljudi mogli pronaći redovne poslove kroz servise za mlade (partija ih je ustanovila kako bi srednjoškolci i studenti mogli da zarade u slobodno vrijeme) i sa svojom zaradom bi išli do Trsta, grada blizu granice s Italijom, ili do Beča, ili čak do Londona, kako bi svjedočili novim trendovima alternativnih kultura i kupovali ploče. Zahvaljujući ovome, klasici punkerske kulture, poput Clasha, Sex Pistolsa, Buzzcocksa i Damned, bili su prisutni i u Jugoslaviji, zajedno s Patti Smith, Stooges i New York Dollsima.

Ipak, za nas u Jugoslaviji nije sve bilo jednako kao i u New Yorku ili Londonu. Jugoslovenski punk se bazirao na pobuni, dok je mladalački eskapizam, koji je karakterizirao neke dijelove punk scene na Zapadu, bio gotovo potpuno odsutan. Punk rock se u Jugoslaviji pojavio i razvijao kao način da se vrijeđa režim i sve - ili skoro sve - u šta je vjerovala generacija naših roditelja. Umijeće se sastojalo u pisanju pjesama koje će biti više protiv režima nego one prije nje, ali koja neće biti cenzurirana. Postojala je samo jedna tema koja je bila nedodirljiva: Tito. Sve drugo je bilo dozvoljeno. Moglo se pjevati, više-manje otvoreno, protiv svega, čak i samog komunizma.

Neke od ovih pjesama su ličile na dnevnopolitičke komentare. Tokom velikom štrajka u brodogradilištima u Gdanjsku, u Poljskoj, kada se radnički pokret Solidarnost, kojeg je predvodio električar Lech Walesa, tek formirao i skupljao podršku, zagrebački bend Azra je širom Jugoslavije izvodio pjesmu koja se zvala "Poljska u mome srcu". Pjesma je opisivala aktuelna zbivanja, bunila se protiv Sovjetskog Saveza i čak pominjala papu Ivana Pavla II. Sovjetska ambasada u Beogradu poslala je protestnu notu zbog pjesme, ali nije bila zabranjena. Pjesma "Poljska u mome srcu" je snimljena u Jugotonu, tada najvećoj i najutjecajnijoj diskografskoj kući u zemlji.

Ideologija jugoslovenskoga punka svodila se na antikomunizam, svjesno ili nesvjesno. Ovdje ponovo primjećujemo zanimljivi paradoks: zašto su komunističke vlasti dozvolile antikomunističkoj mladalačkoj alternativnoj kulturi da procvjeta? Da, to je bio koristan odušak za mladalačku buntovnost. No, druga strana odgovora na ovo pitanje postala je jasnija tek deceniju kasnije.

Jugoslavija se raspala tokom 1990. i 1991. godine i etnonacionalizam je zamijenio komunizam. Stari svijet je sam sebe uništio iznutra, a jučerašnji komunisti, direktori tajnih agencija i centralnih komiteta, munjevito su zgrabili moć u bivšim jugoslovenskim republikama te se transformirali u nacionaliste i ekstremne desničare. Isti ljudi koji su osamdesetih godina prošlog stoljeća sazivali partijske sastanke kako bi raspravljali o antikomunističkim ekscesima, a koji su u devedesetim preuzeli kontrolu nad novonastalim državama, pokazali su da im nikada nije bilo stalo do antikomunizma - bilo im je stalo samo do moći.

Punk i muzika novog talasa u Jugoslaviji početkom osamdesetih bio je jedinstven fenomen u komunističkom svijetu. U ostalim zemljama istočne Evrope, s djelomičnim izuzećem Poljske, punk rock se istinski pojavio tek nakon pada komunizma. Ruski punk rockeri, naročito djevojke iz benda Pussy Riot, pobunili su se protiv konzervatizma i Vladimira Putina u vrijeme kad je komunizam davno iščezao. Punk rock je stigao u Rusiju, kao što je nešto ranije stigao i u Mađarsku, Poljsku i Čehoslovačku, kao zakašnjeli eho nečega što se davno prije dogodilo na Zapadu i obično je bio tek imitacija američkih i britanskih uzora.

Ovako se, tokom mnogo godina, razvijala popularna i mladalačka kultura i u samoj Jugoslaviji. No, s liberalizacijom političkog režima te s materijalnim napredovanjem društva i širenjem srednje klase, stvari su počele da se radikalno mijenjaju pred kraj sedamdesetih godina. Samo godinu dana nakon što je prikazan u New Yorku, 1968. godine, brodvejski mjuzikl Hair prikazan je i u Beogradu, što je bio temeljni događaj u jugoslovenskoj popularnoj kulturi. Od beogradskog prikazivanja tog mjuzikla, do jugoslovenskoga punk rocka, pa sve do pada Jugoslavije, stvari su se većinom odvijale istovremeno s dešavanjima na Zapadu.

Dok su u Sovjetskom Savezu i većini drugih istočnoevropskih zemalja vođe i komesari vidjeli kontrolu kulture, naročito popularne i mladalačke kulture, kao način da očuvaju svoju moć, u Jugoslaviji su komunisti ponudili kulturu svojim građanima, posebno mladima, kao odušak kroz koji su mogli umanjiti društvene traume, a koji je, također, davao iluziju slobode. Jednostavno rečeno, u suprotnosti s Leonidom Brežnjevim iz Sovjetskog Saveza, Tito nije smatrao da će mladi ljudi s bubnjevima i gitarama srušiti državu. I, na kraju, pokazalo se da je bio u pravu.