Mile Stojić: Namjerno Tuzla, slučajno policija

Štrajk radnika u Tuzli kazuje nam da se završio proces tranzicije u našoj zemlji. Žestina tog štrajka  nas je iznenadila, ali i ne i on sam, jer je odavno i vrapcima na grani jasno da ovako dalje ne može.

Piše: Mile Stojić za BHR1

Dovršen je raspad društva, upozorava Boris Buden, s jedne strane na neuke, sve bjednije mase jeftine radne snage, čija je jedina šansa u tome da se njihov rad proda još jeftinije na međunarodnom tržištu i s druge strane na elitu privilegiranih, koji su privatizirali, upropastili sve ono što je radnička klasa stvarala desetljećima. Ta nova klasa, međutim, bogatstva nije stekla svojom sposobnošću, već blizinom nacionalističkim vlastima. I sad, ne ostaje nam drugo nego da se prisjetimo bradatog Marxa: podigli se prezreni na svijetu.

Nije nimalo slučajno da je sve počelo u Tuzli. Tuzla, kao nekoć  industrijski najrazvijeniji dio zemlje, suočila se s pustoši u koju ju je zavila tranzicija – opljačkanim tvornicama, rasprodanim resursima, nezaposlenošću i bijedom. Potomci legendarnog Jure Keroševića digli su se ponovo protiv nepravde, ali ovaj put bez velikih izgleda na uspjeh, jer je socijalizam svoje završio, a kapitalizam im ništa ne može ponuditi do ciničnu bešćutnost.

I dok se na glavnoj političkoj areni biju bitke za tzv. vitalne nacionalne interese, (malo je onih kojima je ovaj pojam bistar), za konstitutivnost naroda (i ovo je tek malo jasnije), dok nacionalizam i  klerikalizam metastaziraju u svim sferama, dotle široke mase, opljačkane do gole kože traže da im se ispune elementarna ljudska prava, kao što su pravo na rad, tj. pravo na život. Svega ima u ovoj našoj Dejtoniji, i demokracije i multikulture, i tolerancije, i pluralizma, svega ima samo života nema.

Parazitska država opet se pokazuje u svome pravom obličju: nema je tamo gdje bi morala biti, a prisutna je ondje gdje nije neophodna. Policija se ne pojavljuje kad razbojnici u po bijela dana u kinu Kriterion tuku našu djecu koja gledaju neke filmove, a spremna je nasrnuti na bijednike koji nisu godinama dobili svoje zarađene plaće. Razumije se da nitko ne smije tolerirati nikakvo nasilje, ali mora se pokušati prevenirati njegov uzrok.
Vraćamo se ponovno na početak. Prisjetimo se kad je jedan nacionalni bard početkom devedesetih rekao je da je njegov narod spreman jesti i travu, ali neće prodati svoje nacionalno dostojanstvo. Naša vjera je savršena, ali ne valja narod, klicao je drugi. Eto, došli smo do trave, ali Bog ne pomaže. Ni  nacionalno dostojanstvo nije moguće tamo gdje nema ljudskog. Vjere nema tamo gdje nema nade.

Stavovi izneseni u rubrici Ja mislim nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba