Ja mislim / Milanović i "velika Srbija"

30. 09. 2020. u 14:28:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 95

Nakon bizarnog proljetnog uprizorenja Blajburške mise u sarajevskoj katedrali, Milorad Dodik beogradskom je listu Politika dao svoje viđenje tog događaja:

Piše: Nenad Rizvanović (Preporodov Journal)

“Evo mog stava o tome: u Blajburgu ih je trebalo sve pobiti. Nikakve empatije nema prema bilo kome. I one koji su hodali godinama, trebalo je naći i pobiti”, navodi se u tekstu koji će biti objavljen u novom broju Preporodovog Journala, dvomjesečnika kojeg izdaje Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske, a koji će se uskoro pojaviti na kioscima. 

Na Bleiburgu je, barem po procjeni čuvenog generala Milana Baste, bilo najmanje 120.000 hrvatskih vojnika (žene i djecu da i ne spominjemo). Prema Žerjavićevim istraživanjima pobijeno ih je najmanje 50.000, što znači da Dodik misli da je i tih 70.000 preživjelih (uglavnom Hrvata) trebalo pobiti. Malo tko je ostao osupnut ovom izjavom. Reagirali su tek iz HSP-a BiH i glavni tajnik Biskupske konferencije BiH Ivo Tomašević, ali i oni, čini se, nekako preko volje.

Dodik na Bleiburgu, Dodik s Bleiburga

Bleiburg je, inače, Dodiku slaba točka. Prije nekoliko godina Dodik je izgubio “granicu trpljenja” nakon što ga je biskup Komarica podsjetio da se pravi Bleiburg dogodio u Banjoj Luci 1992. kad je protjerano 28.000 Hrvata (plus otprilike još toliko Bošnjaka). Tu “granicu trpljenja” Dodik svaki put iznova “gubi” kad ga Komarica podsjeti na broj prognanih banjalučkih Hrvata.

“Komarica učestalo iznosi netočne, tendenciozne i na momente zlurade navode”, izjavio je primjerice Dodik u ožujku 2018. godine, premda naravno nije jasno što bi točno u Komaričinoj izjavi bilo “netočno, tendenciozno i na momente zlurado”.

Da li je iz Banja Luke prognano 28.000 Hrvata ili nije? Možda je te prognane Hrvate izmislio Komarica u jednom od svojih “netočnih, tendencioznih i na momente zluradih istupa”? Ili su možda ipak prognani?

Lako je zamisliti što bi se dogodilo da je neki drugi srpski političar – Vulin, Dačić ili Vučić (da sad uopće ne spominjemo Komšića, Pupovca ili nekog od bošnjačkih političara) – izjavio da je još 70.000 vojnika trebalo na Bleiburgu pobiti? Hrvatski trolovi, spin mejkeri, botovi i ostali medijski plaćenici naoštrili bi britve i danima razvlačili dotičnog unedogled, no Dodik nije popio “toplog zeca” jer on je Hrvatskoj nešto sasvim drugo, on je provjereni hrvatski partner, saveznik i miljenik, ljubimac hrvatske politike, mostarske i zagrebačke, tako da su trolovi i svi drugi ostali bez posla.

Milorad Dodik netko je kome se vjeruje i čija se politika podržava. Velika topla i bratska ljubav vlada između Milorada Dodika i Zagreba (a ne samo Milorda Dodika i Mostara), još od vremena – a ima tome dvadeset godina – kada je pokojni Denis Kuljiš napisao u Globusu reportažu “Tony Blair iz Laktaša” i kad mu je sam Dodik, kako je Kuljiš rado prepričavao, htio pokloniti hidroelektranu.

Može, dakle, Dodik izjavljivati o Hrvatskoj i Hrvatima što god hoće, može u mislima pobiti 70.000 hrvatskih vojnika, može gubiti strpljenje kad mu tko spomene protjerane banjalučke Hrvate, može u Jasenovcu svaki put ponoviti bajku o 700.000 pobijenih Srba, može ispljuvati Andreja Plenkovića i Borisa Miloševića što pokušavaju normalizirati hrvatsko-srpske odnose, može, ukratko, o Hrvatskoj i Hrvatima izvaliti bilo koju svinjariju koja mu padne napamet, Hrvatska i Herceg-Bosna i dalje će titrati pred Dodikom kao seoske ljepotice pred lokalnim kabadahijama.

Uvažena je velezastupnica Željana Zovko, primjerice, izjavila da prema Hrvatima Milorad Dodik nekorektan nikada bio nije – i tako je pojmu “korektnost” dodala nove sematničke slojeve i pretvoriila je u “novu korektnost”.

Jesu li Dodikovih dodatnih 70.000 leševa na Bleiburgu, 700.000 pobijenih Srba u Jasenovcu i prognani banjalučki Hrvati “korektne”, “novokorektne” ili ipak nekorektne izjave?

Dodik kao hrvatski ljubimac

Možda je krivo tumačiti da su hrvatski političari gluhi i slijepi kada je riječ o Miloradu Dodiku, možda su tek njegovi stavovi preko noći postali “novokorektni”? Nema, naravno, pretjeranog smisla Željani Zovko ili Ivanu Lučiću objašnjavati tko je Milorad Dodik i što je Republika Srpska, podsjećati na Srebrenicu itd., važnije je shvatiti zašto se ta ljubav tako rasplamsala, što se Hrvatskoj toliko sviđa na Miloradu Dodiku? Možda kravata? Sako? Frizura? Zašto, zaista, Hrvatska toliko voli Milorada Dodika?

Istina, on je simpatičniji i šarmantniji od jezovitog Vučića i njegovih horor trabanata, on čak ima i nekog smisla za humor, premda je to humor iz septičke jame, protkan moralom stočarskog trgovca iz Laktaša. Istina da Milorad Dodik podsjeća na filmske batinaše iz talijanskih špageti vesterna, koji znaju svaki nasilni postupak zamotati u celofan koprofagijskog humora. Jasno je zašto Dodika obožava Kusturica, no što bi se tu moglo dopasti Hrvatima?

Nekad davno, prije rata, Milorad Dodik bio je pouzdani partijski kadar i Markovićev sljedbenik koji se u tranzicijskom kaosu izvoštio u vulgarnu seljačinu. Možda je Dodik zadnja šovinistička svinja, ali on je netko tko i prijeti i psuje slično Bandiću i Mamiću i smješka se i frazira kao Čović ili Škoru. Dodik i Hrvatska u klinču iznenada prepoznaju brojne sličnosti. Hrvatska javnost u Miloradu Dodiku prepoznaje nešto domaće i toplo, nešto, bandićevsko i mamićevsko iz slavnih dana, nešto srpsko a naše. O koliko bi svima u Hrvatskoj bilo lakše da je kojim slučajem Dodik vođa hrvatskih Srba, a ne onaj isposnik koji se, također, zove Milorad, a preziva nažalost Pupovac... Miloradu Dodiku sigurno ne bi nikada palo na pamet da odlazi u Knin i priča da su i Srbi bili nešto krivi za rat.

Milanović i Dodik i konstitutivnost

Svojevrsno je iznenađenje bilo kad se ispostavilo da ni Zoran Milanović nije imun na šumski šarm i stil tzv. “vođe Srba iz Bosne”. Istina da Milanović u posljednje vrijeme nije baš sasvim ubrojiv i da je u medijima posijao koloplet besmislica, no ovom se “novom” Milanoviću, izgleda, Dodik jako dopada.

Milanović vjerojatno zavidi Dodiku na njegovim šumsko-međedskom stilu, beskrajnim ovlastima, neiscrpnim izvorima radioaktivnog humora, Emiru Nemanji Kusturici, košarkaškom klubu, vilama u Beogradu. Šta bi Milanović dao da može ležerno spiskati tuđih par milijuna eura na Krležu, kao što je to Dodik spiskao na Andrića? Zoran Milanović je uostalom socijaldemokrat otprilike isto koliko je socijaldemokrat Milorad Dodik. Možda i nije fer ispitivati Milanovića što misli o Dodikovih 70.000 Hrvata na Bleiburgu, 700.000 Srba u Jasenovcu i 28.000 banjalučkih Hrvata i Dodikovom verbalnom pljuvanju Borisa Miloševića. On se bavi geopolitikom i socipatološkom akrobatikom, panglobalnom političkom sociologijom, i u svakom slučaju puno čita, a kad mu čitanje na kraju dojadi, on se nakon ručka u Taču jednostavno mora malo pozabaviti svojim poslom i diktirati komična priopćenja poput ovog: “Republika Hrvatska ne može ostati pasivna i neće podržati inicijative u smjeru jednostrane revizije Daytonskog sporazuma koje bi ugrozile mir i stabilnost u Bosni i Hercegovini i jugoistočnoj Europi.”

Zoran Milanović je, dakle, preko Dodika Sarajevu poslao jasna politička poruku. Poručio je Bakiru Izetbegović da se sabere ili... Ili što? Ako na trenutak odbacimo ideju da se ovdje radi o običnom blefu, jeftinoj provokaciji ili razumljivoj želji da se Bošnjaci i “službeno Sarajevo” još malo nasekira, ako dakle Milanovića shvatimo iole ozbiljno, možemo posumnjati da je on podržao Dodikove napore u uspostavi Velike Srbije.

To uostalom ne bi bio nikakav novi politički kurs, nova politička orijentacija, kopernikanski zaokret, već sasvim normalan i očekivani nastavak Milanovićeve i Tuđmanove politike prema Bosni. Jer što može biti jedina posljedica separatističkog ludila i tzv. trećeg entiteta nego uspostava Velike Srbije?

Naravno, Milanović i Plenković ponavljaju da se samo zalažu za “konstitutivnost” Hrvata, što samo naivnom uhu zvuči razumno i prihvatljivo. Jer tu se se naravno ni o kakvoj “konstitutivnost” ne radi, niti o hrvatskim pravima, jer je “konstitutivnost” odavno pretvorena u nacionalistički alat kojim se razaraju zadnji ostaci Bosne i Hercegovine.

Konstitutivnost s narodnim pravima nema uglavnom nikakve veze. Kakve koristi imaju Bošnjaci u Stocu i Prijedoru od toga što su “konstitutivni” kad žive otprilike kao crnci u Južnoj Africi 1970-ih? Za njih je konstitutivnost samo sinonim za jednu verziju aparthejda. Istina je da se Srbi i Hrvati, iako “konstitutivni” ili baš zato – ponašaju kao tipična separatistička odmetnička nacionalna manjina. Netko bi im već morao reći da ne mogu biti jedno i drugo, već ili jedno ili drugo te da bi se već jednom trebali odlučiti što su. No njima to nije u interesu jer je borba za konstitutivnost borba jedne moćne političko-financijske skupine koja pod firmom “konstitutivnosti” štiti svoje političke i financijske interese s ciljem formiranja mafijaško-šovinističko-feudalne utvrde, baš po uzoru na Republiku Srpsku, koja bi po oprobanom ruskom receptu funkcionirala kao čardak ni na nebu ni na zemlji, dakle ni vamo ni tamo, ni u Hrvatskoj ni u Bosni i Hercegovini, zemlja izvan kontrole, stvorena za jednu veliku praonicu love.

Hrvatski mediji naravno papagajski ponavljaju da je “konstitutivnost” zadnja linija borbe za hrvatske interese. No, je li zaista riječ o hrvatskim interesima ili interesima šačice moćnika, odnosno starom triku kojim se privatni političko-poslovni interesi proglašavaju nacionalnim interesom. No, važno je shvatiti da je ovaj tip politike autoput koji vodi ravno u Velike Srbije. I sada je pitanje je li tzv. "velika Srbija" u međuvremenu postala dio nove hrvatske politike ili “nova politička normalnost”, je li tzv. "velika Srbija" za što se hrvatska politika tajno zalaže. Je li tzv. "velika Srbija " prihvatljivije rješenje od omražene i odurne “unitarne” građanske BIH? No, Milanović i Plenković ne vide – ili se barem prave da ne vide – da Dodik i Vučić u njima vide korisne idiote i da ih hrvatsko pitanje zanima uglavnom u Bleiburgu.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.

NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti portal Radiosarajevo.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, uz dozvolu uredništva portala Radiosarajevo.ba, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

KOMENTARI (3)