Merdijana Sadović: Šta je Australcima Galipolje?

Da nije bilo istoimenog filma Petere Weira, malo ko od nas bi znao za Galipolje, ali za Australce je ovaj komad turske obale simbol početka rađanja njihovog nacionalnog identiteta.

Piše: Merdijana Sadović, Australija

U ledeno subotnje jutro, stotine hiljada ljudi širom Australije obilježile su 100 godina od iskrcavanja australskih i novozelandskih trupa (poznatijih kao ANZAC) na Galipolje i početak katastrofalne osmomjesečne vojne kampanje u ovom dijelu Turske koja je odnijela živote više od 8.000 australskih vojnika.

U Canberri, glavnom gradu Australije koji ima stanovnika koliko i Sarajevo, 120.000 ljudi umotanih u kapute i šalove okupilo se u ranu zoru ispred Ratnog memorijalnog centra kako bi odali počast hiljadama australskih dobrovoljaca koji su učestvovali u Prvom svjetskom ratu, prvenstveno onima koji su poginuli na Galipolju 1915. godine. 

Foto: EPA
Na obilježavanje stote godišnjice od iskrcavanja na Galipolje australska vlada je potrošila više od 300 miliona dolara, što dovoljno govori o značaju koji pridaje ovom događaju. 

Ali, nekom sa strane teško je razumjeti zbog čega je Australcima Galipolje toliko važno. 

Prije svega, to je bio vojni poraz i jedini uspjeh u cijeloj vojnoj kampanji je bilo povlačenje savezničkih trupa, koje je prošlo gotovo bez žrtava; iako je u borbama na Galipolju poginuo veliki broj Australaca, Britanaca je poginulo četiri puta više; među savezničkim trupama, kojima su pripadali i Australci, bilo je pripadnika mnogih drugih nacija, pa tako ni uloga australskih trupa nije bila značajnija od uloge ostalih. Zbog čega onda Galipolje zauzima tako značajno mjesto u australskoj historiji?

Početak Prvog svjetskog rata Australija je dočekala s velikim entuzijazmom i aktivno se uključila onog momenta kada je to učinila i Velika Britanija. Iako australski teritorij ni na koji način nije bio ugrožen, odziv dobrovoljaca na poziv da se prijave u vojsku bio je neočekivano veliki - čak četrdeset posto muškaraca u dobi između 18 i 44 godine prijavilo se da ide u rat.  

Australci vole reći da su ti ljudi žrtvovali svoje živote zato da bi njima danas bilo bolje, ali to nije tačno. Dobrovoljci su se prijavljivali uglavnom zato što su očekivali neponovljivu avanturu, uzbuđenje i mogućnost da vide svijet o tuđem trošku. 

Na kraju ih je ta naivnost previše koštala: od 400.000 australskih dobrovoljaca koji su učestvovali u Prvom svjetskom ratu, dvije trećine ih je poginulo. Pitanje koje sebi postavlja svaki Australac je kako je moguće da ih je toliko stradalo. Iako su u Prvom svjetskom ratu poginuli milioni vojnika, broj poginulih australskih trupa je i dalje nesrazmjerno veliki u odnosu na njihov ukupan broj. 

Iako će rijetko ko od njih to glasno reći, mnogi Australci smatraju da odgovor leži, ne samo u nesposobnosti komandnog kadra – prvenstveno Britanaca – već i njihovoj spremnosti da olako žrtvuju neiskusne australske dobrovoljce, ne pružajući im zaštitu u ključnim momentima.

U isto vrijeme dok su se širom Australije i na samom Galipolju održavale dirljive ceremonije obilježavanja stogodišnjice iskrcavanja ANZAC-a, na Australskoj televiziji je prikazana odlična mini serija Deadline Gallipoli, zasnovana na istinitoj priči o ratnim dopisnicima koji su izvještavali o ovoj vojnoj kampanji. Serija prati neuspješne pokušaje australskih i britanskih novinara da uprkos vrlo oštroj vojnoj cenzuri u svijet pošalju pravu istinu o strahotama kojima su bili izloženi saveznički vojnici na Galipolju. Za pokolj 56.000 savezničkih trupa na nepristupačnom i praktički neosvojivom terenu novinari su najviše krivili nesposobnost oficira, njihove bolesne ambicije i nespremnost da priznaju poraz.

Jedna od najupečatljivijih scena u cijeloj seriji je trenutak kada australski vojnici dobiju naredbu da izađu iz rovova i jurišaju na neprijateljske položaje i mitraljeska gnijezda, i to bez topovske podrške s britanskih brodova koju su očekivali. Jedan za drugim padaju kao pokošeni, bez ijednog ispaljenog metka, ali britanski oficir nastavlja da ih tjera u sigurnu i potpuno besmislenu smrt. Vrlo slična scena bila je ujedno i vrhunac odličnog filma Petera Weira Galipolje, a zasnovana je na istinitom događaju. 

Australci nikada nisu Britancima oprostili ovaj pokolj. Međutim, možda upravo zbog ovog i sličnih incidenata, kao i zbog upućenosti jednih na druge, Australci su na Galipolju prvi put osjetili istinsko jedinstvo, što vjerovatno ne bi bio slučaj da su Britanci bili manje arogantni i da su bolje vodili vojnu kampanju.

Ali, ono što boli većinu normalnih Australaca je to što i danas, barem kad su ratovi u pitanju, Australija i dalje ima neku vrstu podaničkog odnosa, ne samo prema Britancima već i Amerikancima. Iako u posljednjih sto i više godina nije bilo rata na australskom teritoriju, niti je ovoj zemlji prijetila invazija, Australija je učestvovala u desetak ratova u kojima je izgubila 100.000 svojih vojnika – od Koreje i Vijetnama, do Iraka i Afganistana, a sada i u ratu protiv ISIS-a.

Razlozi za ovako jake veze s Velikom Britanijom i Amerikom su donekle lojalnost i sentimentalnost, ali prvenstveno osjećaj sigurnosti. Iako je Australija velika koliko i Sjedinjene Američke Države, ona ima svega 23 miliona stanovnika, što je čini vrlo ranjivom u slučaju bilo kakve prijetnje izvana.

Zbog toga je Australija spremna progutati ponos i poslati svoje trupe kad je pozovu. Zbog toga nije bilo protesta na ulicama australskih gradova protiv slanja njihovih trupa u Irak i Afganistan. Zbog toga je Australija spremna progledati Velikoj Britaniji kroz prste i oprostiti joj za sve nepravde nanesene na Galipolju. 

Ali, kao i na Galipolju, jednog dana bi se moglo ispostaviti da je cijena bespogovorne odanosti ponekad ipak previsoka.