Martina Mlinarević Sopta: Zovem se Una, dozvoli da ti ispričam

Zovem se Una. Kao rijeka. Kao u Mominoj knjizi. Dozvoli da ti ispričam. Prije nekoliko dana u bolnici u Mostaru me je rodila Martina, dvometraška kmečavica koju čitate na ovoj stranici, za najbliže Marta, a za mene moja jedina mama Marta. Pogledala me je umorna, ošamućena, zelenim očima mokrim do cijeđenja i šapnula na moj obraz kao da mi dahom udara pečat vječnog pripadanja – „Hvala ti što si došla.“ Normalno da ću doći, pomislila sam, pa tko bi propustio život i ludiranje s tobom?!

Piše: Martina Mlinarević Sopta (juli 2014.)

Sve su majke tog jutra u bolnici, u Mostaru, i na čitavom svijetu istom ljubavi privijale svoje novorođene bebe uz sebe, ali ja, ja sam bila najsretnija što me je nebo odabralo baš za nju. Samo zbog tih plačkavih očiju. Zelenih kao natopljen truleks. Kao mahovina u dnu šume. Normalno da sam došla, bona. Sad štedi suze, trebat će ti. Ako budem imalo ters na tebe, trebat će ti, životami.

Zna moj dedo Cane najbolje. Kad je čuo da sam žensko, rekao je posve antipatrijarhalno, ponosan i nasmijan da uistinu postoji pravda u Svemiru i da moja mama Marta baš zaslužuje jednu istu takvu ko što je ona. Slažem se. Dugo se i dedo patio. Samo da nemam njezinu čupavu grivu. Moj dragi tata bi dodao da bi me i onaj nožni palac što joj je uporno trtačio van bolničkog kreveta, toliko da su se na njeg podapinjali prolaznici, mogao mimoići. Ali neće, čini mi se. Imam stopalo kao peraju i sve su prilike da ću baš kao i ona u prodavaonicama cipela neumorno pitati – Imate li IŠTA 41 broj, za nas dinosaure?

Zovem se Una. Kao rijeka. Kao u Mominoj knjizi. Dozvoli da ti ispričam. Moja je mama izgubila prvu bebu. A ja sam došla iz Graškograda. S mjesta gdje žive još nerođene bebe i kamo odlaze bebe koje ponekad eto, moraju otići od ljudi. Tamo ima sunca, i pasa, i gumenih bombona, a nema ratova, laži i političara. Možda mi ne vjeruješ, ali tamo sam upoznala svoga brata. Rekao je da ovaj put ja moram sve izdržati i zagrliti mamu. Kad su me ono prvi put položili na njezina prsa, omotala sam se zato oko nje, i njegovim i svojim rukama, kao bršljan. Skrckali smo joj ključnu kost snagom svoje ljubavi.

Puno je toga prošla da bih ja ugledala svijet. Kad je izgubila bracu pitala je doktore zašto se to dešava. Jer je mama vazda bila zdrava ko dren.Ni propuh joj nije mogao ništa. Ni sjedenje na hladnom betonu. Doktori su rekli da se eto, desi. Slučajnim odabirom. I to je tako. Ne treba nikakvih pretraga. Moja mater Marta jest pjesnik, paćenik i sanjar, ali ne voli ona tih i takvih odgovora. „Bog htio, sudbina namjenila, tako u zvijezdama zapisano, kašike se okrenule...kurac-palac!“ Tvrdoglava i na svoju ruku, saznala je zatim da ima genetsku trombofiliju najtežeg oblika. Stari ljudi su govorili da je to gusta krv. Okoprilike. Zbog poremećaja zgrušavanja krvi do bebe ne dolazi hrana i jednostavno prestane biti. Zato je mama sa mnom morala primati injekcije u trbuh. Svih 250 injekcija, svaki dan. Ta kmečavica koja se igle boji i nacrtane. I devet mjeseci nije nikud otišla. Otpepala je sve. Promocije knjiga, ljude, zbivanja, medije, događaje.

Ja i ona smo deverale na kauču i čuvale jedna drugu. Ni auto nije upalila svo to vrijeme. Moj Šumaher, što se inače nikad nije mogao smiriti, kojoj su cesta, pustolovina, putovanja i nemir bili utkani u tu gustu krv, devet mjeseci je svoj svijet vrtjela od kupatila do kauča. Lažem, jednom je u tijeku krize sjela u auto ispred kuće, upalila motor i Radio Dobre Vibracije na najjače i onda ga ugasila. Tek tako da ne poludi i ne zaboravi kako auto fercera. Moji baka i dedo su dolazili svako drugi dan. Samo da nam protresu deku. Donesu ručak. Pridrže čelo dok povraćamo. Cijela obitelj. Prijatelji. Ljubav je to za koju ne postoje riječi. Na kauču nam je bilo zakon. Sve smo radili kontra.Ako knjige kažu da se bebama u stomaku treba puštati klasična muzika, mi smo plesali uz „Girl, you'll be a woman soon“ i ostale bisere iz Pulp Fictiona. Dok su drugi učili o bočicama, dojenju i pelenama, ona je meni čitala o revolucijama, junacima, i dalekim gradovima. Pričala je o ljubavi, o nekim pogledima koji ti se toliko uvuku u oči kao krmelj, da ih više ne možeš umiti ni isprati nikakvom vodom s nikakve česme. I stalno ponavljala da kad budem voljela, moram voljeti sa dna tabana. Svim svojim bićem. Da poštujem druge i ne mrzim. Da budem odana kamenu silnom hercegovačkom koji me je isklesao. I volim tišinu bosanske doline u magli, onda kad odu ptice na jug. Da uvijek znam otkud sam i kamo pripadam.

Zovem se Una. Kao rijeka. Kao u Mominoj knjizi. Dozvoli da ti ispričam. Prije poroda bili smo danima u bolnici. Onoj istoj koja nema tariguza, tople vode, gotovo ničega osim neviđene snage rasute po tim nesretnim krevetima. A to je ponekad sve. I više od toga. Znaš, ima tamo majki koje se bore s najtežim dijagnozama u svojim trudnoćama, koje rađaju malene anđele s težinom ispod jednog kila i odlučne su i nepokolebljive svojom ljubavi nahraniti ga do malog čovjeka. Ima tamo majki u kojima kucaju dvostruka ili trostruka srca, koje leže nepomično za njihov što bolji ishod, da bi mogle tri iste glavice ko tri glavice kupusa odjednom držati u svome krilu. Ima tamo majki sa teškim gubitcima malenih bebica, koje proživljena bol nije zakočila u njihovim snovima da ih zagrle neke nove ruke kao bršljan. Ima tamo majki izdaleka, djevojčica od 19 godina iz recimo, Rame, čiji su roditelji i muževi satima udaljeni, a one plahe i nježne i uplašene u čaršafu, čekaju svoje zlato. I daš im puding i bananu i plazmu keks i objašnjavaš da neće boljeti, mada obje znate da sereš.

Ima tamo majki koje su to sve već nekoliko puta prošle, pa ti uzmu sisu i pokažu ko najvećem smoti šta s njom da radiš, nakapaju ti svog mlijeka za tvog anđela,nesebično svoje srce ti u mlijeku daju. Ima tamo majki kojima doktori prilaze tiho i objašnjavaju da nije sve prošlo najbolje i da će beba imati poteškoća, ima tamo majki koje sve to slušaju uzdignute glave, i odlučuju od tog trena postati i kuća i krov i potporni stup, nadljudska snaga koja će svojim krilima nositi to majušno stvorenje kroz sve dane. Ima tamo majki koje su medicinske sestre i tek si im možda broj u radnoj smjeni, pa te ipak paze kao svoje rođeno dijete. I nije im naporno dok ih moriš milijun puta s istim pitanjem – Hoće li boljeti stavljanje katetera i đe se TOČNO on gurne?

Zovem se Una. Kao rijeka. Kao u Mominoj knjizi. Dozvoli da ti ispričam. Moja mama mi svih devet mjeseci od straha nije ništa kupila. Bojala se i dodirnuti plišane stvarčice u trgovinama. Svatko tko je jednom nešto imao pa nemao, zna da ni na šta više u životu ne može računati. I nauči da se život ne planira, nego događa i to moraš znati respektirati. Pa ipak, ljudi koje mama voli darovali su mi svega. Molili su za mene. Mislili na mene. Donosili mi slatkiša i vjerovali u ovu bitku. Valjalo se roditi baš zbog njih. Onog koji uvijek kasni. Da ih upoznam. Da im kažem hvala. Hvala za ljubav. Valjalo je i što me je rodila baš moja mama. Zbog njezinih plačkavih zelenih očiju. Da nikad više ne budu same. Ni tužne.